DNK krajevi odnose se na svojstva krajeva linearnih molekula DNK, koji su u molekulskoj biologiji opisani kao "ljepljivi" ili "tupi", na osnovu oblika komplementarnih lanaca na terminusu. U ljepljivim krajevima, jedan lanac je duži od drugog (obično za najmanje nekoliko nukleotida), tako da duži lanac ima baze koje su ostale nesparene. U tupim krajevima, oba polulanca su jednake dužine – tj. završavaju se na istom osnovnom položaju, ne ostavljajući neuparene osnove ni na jednoj niti.
Koncept se koristi u molekulskoj biologiji, u kloniranju ili kada se subklonira umetnuta DNK u vektorska DNK. Takve krajeve mogu generirati restrikcijski enzimi koji razbijaju fosfodiestersku kičmu molekula na određenim lokacijama, koje same po sebi pripadaju većoj klasi enzima zvanim egzonukleaze i endonukleaze. Restrikcijski enzim koji cijepa okosnicu oba lanca na nesusjednim lokacijama ostavlja poprečni rez, stvarajući dva ljepljiva kraja koji se preklapaju, dok enzim koji pravi ravan rez (na lokacijama direktno jedan preko drugog na oba polulanca) stvara dva tupa kraja.[1]