Gradovi-banje u Evropi su jedanaest banjskih gradova, lociranih u sedam evropskih zemalja, koji su kao transnacionalno serijsko vlasništvo 2021. god. proglašeni za svjetsku baštinu. Oni su manji broj najotmjenijh, najdinamičnijih i svjetski poznatih banjskih gradova među stotinama drugih koji su doprinijeli evropskom fenomenu banja i gradova oko njih, razvijenih oko prirodnih izvora mineralne vode.[1]
- Baden kraj Beča, Austrija
- Spa, Belgija
- Františkovy Lazne, Češka
- Karlove Vari, Češka, su grad sa najvećim banjskim kompleksom u Evropi. Grad broji 48.000 stanovnika. Udaljen je oko 130 km. zapadno od Praga. Osnivač grada je Karlo IV, car Svetog Rimskog carstva i kralj Bohemije (Češka). Karlove Vari su mjesto sa brojnim izvorima tople vode (13 glavnih izvora, oko 300 manjih i sa toplom Tepla rijekom. Poznat je i po Međunarodnom filmskom festivalu jednom od najstarijih svjetskih filmskih događaja.
- Marianske Lazne, Češka
- Viši, Francuska)
- Bad Ems, Njemačka
- Baden-Baden, Njemačka, je banjski grad u pokrajini Baden-Württemberg, jugozapadna Njemačka, 10 km. istočno od Rajne, na granici sa Francuskom, 40 km sjeveroistočno od Strazbura. Izvori su poznati iz rimskog perioda pod imenom Aquae, iz vremena imperatora Hadrijana. U području grada postoji 29 izvora tople vode sa temperaturom 46 do 67 °C. Voda je bogata sa solju i na površini se pojavljuje arterskim putem na okolnim brdima, odakle je cijevima dovedena do naselja.
- Bad Kissingen, Njemačka
- Montecatini Terme, Italija
- Bath (Kupatilo), Velika Britanija, je najveće naselje u oblasti Somerset i nalazi se na udaljenosti od 156 km zapadno od Londona. Broji oko 90.000 stanovnika. Nalazi se na istom mjestu gdje su Rimljani izgradili kupatilo. Njegova gradnja je počela u 7. vijeku n.e. podizanjem katedrale. U 16 vijeku topla voda je proglašena ljekovitom i od tada se grad razvija kao lječilište i kupalište. Godišnje ga posjeti 1,3 miliona korisnika. Na listi svjetske baštine prvi put se našao 1987. god.
- ^ UNESCO: Gradovi banje u Evropi, svjetska baština - whc.unesco.org -Pristupljeno 30.11.2021