Dio članaka o |
Genetici |
---|
Ključne komponente |
Historija i teme |
Istraživanje |
Personalizovana medicina |
Personalizovana medicina |
Genetika (starogrčki: γενετικός – generičkô, γένεσις = porijeklo) biološka je nauka o genima i promjenljivosti živih bića u prostoru i vremenu, o nasljednim osnovama života i njegovog biodiverziteta – od prvih reproducibilnih molekula – do savremenih i budućih oblika života.[1][2][3][4][5][6][7][8][9] Osnivač savremene genetike je austrijski botaničar, matematičar i biolog Gregor Mendel (1822-84).
Gregor Mendel, je krajem 19. stoljeća istraživao osobinu nasljedstva, tj. obrasce na koji se način osobine roditelja javljaju i potomstvu. Primijetio je da organizmi (biljke graška) naslijeđuju osobine putem diskretnih jedinica nasljeđivanja ili nasljednih faktora. Ovaj termin se čak i danas koristi, iako je nejasna definicija onoga što se naziva gen.
Nasljedive fenotipske osobine i molekulski mehanizmi nasljeđivanja gena su i dalje u fokusu genetike 21. stoljeća, ali je moderna genetika proširena i na proučavanje funkcije i ponašanja gena. Struktura, funkcija, varijacija i distribucija gena se proučava u svjetlu ćelijske biologije, molekulske razine i u kontekstu genetike populacija. Višestran i interdisciplinaran razvoj genetike je doveo do pojave niza njenih grana, o kojima se u početnim fazama razvoja klasične genetike nije moglo ni naslućivati. Jedna od njih je i epigenetika, koja je bila definirana još polovinom 20. stoljeća, ali (čini se zbog nevjerice) svoj procvat doživljava tek početkom 21. Uključivanjem molekulskih genetičkih markera novu ekspanziju ostvaruje i populacijska genetika posebno u razvoju mjera genetičke distance. U ova i ostala istraživanja uključuju se organizmi svih oblika života, od bakterija, preko gljiva i biljaka do životinja i čovjeka.
Genetičke pojave i procesi se proučavaju u kombinaciji s faktorima životnog okruženja i iskustva, koji značajno utiču na razvoj i ponašanje organizma. Intra- ili ekstra-ćelijsko okruženje organizma može uticati i na transkripciju, uključivanje i isključivanje određenih gena, odnosno tajming njihove funkcije tokom ontogeneze. Klasičan primjer je dvije sjemenke genetički identičnih kukuruza, kada se jedna biljka uzgaja u umjerenoj klimi, a druga u sušnoj. Iako prosječna visina stabljike ova dva kukuruza može biti genetički određena da budu jednaki, onaj u sušnim klimatima raste samo na pola visine onog u umjerenoj klimi, zbog nedostatka vode i hranjivih tvari u svom okruženju. Slično se dešava i s kloniranim biljkama koje rastu u tako različitim uvjetima ili čak različitim nadmorskim visinama.
Nedavno, 19. marta 2015, genetičari su pozvali na zabranu širom svijeta nekih istraživačkih metoda, posebno tzv. Crispr-Cas9 i cinkov prst postupaka, koji se koriste za promjene ljudskog genoma, jer u takvim postupcima mogu nastati nasljedne promjene. Tako je razvoj genetike dospio u fazu kada njen napredak treba da usmjeravaju i zakonska i etička načela.