Kroatizacija

Kroatizacija ili hrvatizacija je pojam kojim se označavaju asimilacioni procesi prevođenja pojedinaca ili grupacija iz njihovog matičnog etničkog korpusa u hrvatski etnički, odnosno nacionalni korpus. Tokom historije, kroatizacija je vršena u nekoliko osnovnih vidova, putem kulturološke asimilacije, odnosno akulturacije, putem socijalne i političke asimilacije, kao i putem vjerske konverzije u obliku pokatoličavanja ili unijaćenja. U pojedinim historijskim periodima hrvatizacija je sprovođena uz upotrebu prinudnih i nasilnih metoda, koje su poprimile veće razmjere tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945), za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske koja je sprovodila politiku sistematske hrvatizacije, masovnog protjerivanja i genocidnog uništavanja nehrvatskog naroda.[1]

Proces hrvatizacije je takođe bio usmjeren protiv Bunjevaca i Šokaca, Bosanaca i Hercegovaca, dalmatinskih i istarskih Italijana, kao i pripadnika nekih drugih etničkih zajednica. I pored prava svakog pojedinca da se o svojoj nacionalnoj pripadnosti izjasni po ličnom opredjeljenju, pristalice hrvatizacije npr. Bunjevce tretiraju isključivo kao "bunjevačke Hrvate" ili "hrvatske Bunjevce" čime automatski osporavaju njihovo ustavno pravo na samobitnost i očuvanje nacionalnog identiteta.

Ante Starčević (1823-1896), ideolog i zagovornik hrvatizacije Srba u Hrvatskoj
  1. ^ Gavrilović, Slavko (1996b). „Problem unijaćenja i kroatizacije Srba”. Republika Srpska Krajina. Topusko-Knin-Beograd: Srpsko kulturno društvo "Sava Mrkalj", Srpsko kulturno društvo "Zora", Radnička štampa. str. 111—126.

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Nelliwinne