Louis Armstrong | |
---|---|
![]() američki jazz muzičar | |
Rođenje | |
Smrt | 6. juli 1971 | (69 godina)
Druga imena | "Satchmo""Satch" "Pops""Louie" |
Godine aktivnosti | 1919–1971 |
Louis Daniel Armstrong (4. august 1901 – 6. juli 1971), s nadimcima "Satchmo", "Satch" i "Pops",[1] bio je američki džez muzičar. Bio je među najuticajnijim ličnostima u džezu. Njegova karijera je trajala pet decenija i nekoliko era u historiji džeza.[2] Dobio je brojna priznanja, uključujući nagradu Grammy za najbolju mušku vokalnu izvedbu za Hello, Dolly! 1965. godine, kao i posthumno osvajanje nagrade Grammy za životno djelo 1972. i uvođenje u Nacionalnu kuću slavnih ritma i bluza 2017. godine.[3]
Armstrong je rođen i odrastao u New Orleansu. Došavši do izražaja 1920-ih kao inventivni trubač i kornetista, Armstrong je imao temeljni utjecaj u džezu, pomjerajući fokus muzike sa kolektivne improvizacije na solo izvođenje.[4] Oko 1922. pratio je svog mentora, Joea "King" Olivera, u Chicago da bi svirao u Creole Jazz Bandu. Stekao je reputaciju na takmičenjima, a njegova slava je stigla do vođe benda Fletchera Hendersona. Preselio se u New York, gde je postao istaknuti muzički uticajni solista i izvođač. Do 1950-ih, on je bio nacionalna muzička ikona, čemu su djelimično pomagali i nastupi na radiju i filmu i televiziji, pored koncerata.
Njegove najznačajnije pjesme uključuju "What a Wonderful World", "La Vie en Rose", "Hello, Dolly!", "On the Sunny Side of the Street", "Dream a Little Dream of Me", "When You're Smiling" and "When the Saints Go Marching In". Sarađivao je sa Ella Fitzgerald na tri ploče i to Ella and Louis (1956), Ella and Louis Again (1957), i Porgy and Bess (1959). Nastupao je u filmovima kao što su A Rhapsody in Black and Blue (1932), Cabin in the Sky (1943), High Society (1956), Paris Blues (1961), A Man Called Adam (1966), i Hello, Dolly! (1969).
Sa svojim prepoznatljivim bogatim, šljunkovitim glasom, Armstrong je takođe bio uticajan pjevač i vješt improvizator, savijajući tekst i melodiju pjesme. Također je bio vješt u pjevanju scata. Do kraja Armstrongovog života, njegov uticaj se proširio na cijelu popularnu muziku. Armstrong je bio jedan od prvih popularnih afroameričkih zabavljača koji je "prešao" na široku popularnost kod bijele (i međunarodne) publike. Rijetko je javno politizirao svoju rasu, na užasnost sugrađana Afroamerikanaca, ali je zauzeo stav za desegregaciju u krizi u Little Rocku. Mogao je pristupiti višim slojevima američkog društva u vrijeme kada je to bilo teško za crnce.
Tokom dojmljive karijere, postao je najveći džez muzičar, neosporni čelnik popularne muzike 20. stoljeća i jedna od najvećih figura u historiji muzike. Armstronga su voljeli ne samo zbog njegovog trubačkog talenta, nevjerovatno čistog i prodornog sviranja na trubi i specifičnog hrapavog pjevanja nego i zbog ljudske topline i velikodušnosti, te zbog simpatične osobnosti "velikog djeteta" koje se raduje životu i živi za muziku.[5][6][7]