Martensova klauzula

Martensova klauzula uvedena je u preambulu II Haške konvencije iz 1899. – Zakoni i običaji ratovanja na kopnu.^[1] Klauzula je dobila ime po deklaraciji koju je pročitao Friedrich Martens,^[2] delegat Rusije na Haškim mirovnim konferencijama 1899.^[3] Ona glasi kako slijedi:

Dok se ne donese potpuniji zakonik ratnog prava, Visoke strane ugovornice smatraju ispravnim izjaviti da u slučajevima koji nisu obuhvaćeni propisima koje su usvojile, stanovništvo i zaraćene strane ostaju pod zaštitom i carstvom principa međunarodnog prava, jer proizlaze iz običaja uspostavljenih među civilizovanim nacijama, iz zakona čovječanstva i zahtjeva javne savjesti.

– Konvencija o zakonima ratovanja na kopnu (Hag II), 29. jula 1899.^[1][4][5][6]

Klauzula se pojavljuje u malo izmijenjenom obliku u Haškim konvencijama iz 1907. godine:

Dok se ne donese potpuniji zakonik ratnog prava, Visoke strane ugovornice smatraju svrsishodnim proglasiti da, u slučajevima koji nisu obuhvaćeni propisima koje su usvojile, stanovnici i zaraćene strane ostaju pod zaštitom i vlašću načela prava nacija, jer proizilaze iz običaja uspostavljenih među civiliziranim narodima, iz zakona čovječanstva i diktata javne savjesti.

– Zakoni i običaji ratovanja na kopnu (Hag IV), 18. oktobar 1907^[4][5][7]

Klauzula je uvedena kao kompromisna formulacija za spor između velikih sila koje su francs-tireurs smatrale nezakonitim borcima podložnim pogubljenju nakon zarobljavanja i manjih država koje su smatrale da ih treba smatrati zakonitim borcima.^[4][5]

Klauzula se nije pojavila u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine,^[8] ali je uključena u dodatne protokole iz 1977.^[9] Nalazi se u članu 1. stav 2. Protokola I (koji pokriva međunarodne sukobe),^[10] i četvrtom stavu preambule Protokola II (koji pokriva nemeđunarodne sukobe).^[11] Formulacija u oba je identična, ali malo izmijenjena u odnosu na verziju korištenu u Haškoj konvenciji iz 1907. godine:^[12]

Podsjećajući da, u slučajevima koji nisu obuhvaćeni važećim zakonom, ljudska osoba ostaje pod zaštitom principa humanosti i diktata javne savjesti.

U svom komentaru (Ženeva 1987.), MKCK navodi da iako se Martensova klauzula smatra dijelom međunarodnog običajnog prava^[13], opunomoćenici su smatrali da je njeno uključivanje prikladno jer:

Prvo, uprkos značajnom povećanju broja predmeta obuhvaćenih pravom oružanih sukoba, i uprkos detaljima njegove kodifikacije, nije moguće da bilo koja kodifikacija u bilo kom trenutku bude potpuna; stoga Martensova klauzula sprečava pretpostavku da je sve što nije izričito zabranjeno relevantnim ugovorima stoga dozvoljeno. Drugo, treba ga posmatrati kao dinamički faktor koji proglašava primjenjivost navedenih principa bez obzira na kasniji razvoj tipova situacije ili tehnologije.^[14]

Rupert Ticehurst, predavač prava na Pravnom fakultetu Kraljevskog koledža u Londonu, piše da:

Problem s kojim se susreću humanitarni pravnici je to što ne postoji prihvaćeno tumačenje Martensove klauzule. Stoga je podložan raznim tumačenjima, kako uskim tako i ekspanzivnim. U svom najograničenijem smislu, klauzula služi kao podsjetnik da se međunarodno običajno pravo nastavlja primjenjivati nakon usvajanja ugovorne norme.^[15] Šire tumačenje je da, pošto je nekoliko međunarodnih ugovora koji se odnose na zakone o oružanom sukobu ikada dovršeno, klauzula predviđa da nešto što nije izričito zabranjeno ugovorom nije ipso facto dozvoljeno.^[16] Najšire tumačenje je da se ponašanje u oružanim sukobima ne sudi samo prema ugovorima i običajima, već i prema principima međunarodnog prava na koje se poziva klauzula.

Međunarodni sud pravde (MSP) u svom savjetodavnom mišljenju o zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja izdanom 8. jula 1996. morao je razmotriti opće zakone o oružanom sukobu prije nego što su mogli razmotriti posebne zakone koji se odnose na nuklearno oružje. Nekoliko različitih tumačenja ove klauzule izneseno je u usmenim i pismenim podnescima MSP-u. Iako savjetodavno mišljenje MSP-a nije pružilo jasno razumijevanje klauzule, nekoliko podnesaka upućenih sudu dalo je uvid u njeno značenje.

Dokazi koje Ticehurst predstavlja je da kao što je 1899. godine došlo do neslaganja između velikih sila i malih sila koje su dovele do formulacije klauzule, tako i 1996. postoji slična razlika u stavovima između deklariranih nuklearnih sila i nenuklearnih sila. sile s nuklearnim silama koje imaju uski pogled na klauzulu, a nenuklearne sile šire.

Ticehurst zaključuje da:

(...) Odbijanjem ratifikacije ugovora ili pristanka na razvoj odgovarajućih običajnih normi, moćne vojne države mogu kontrolisati sadržaj zakona o oružanom sukobu. Druge države su bespomoćne da zabrane određenu tehnologiju koju posjeduju moćne vojne države. (...) Martensova klauzula uspostavlja objektivno sredstvo za određivanje prirodnog prava: diktat javne savjesti. Ovo čini zakone o oružanom sukobu mnogo bogatijim i omogućava učešće svih država u njegovom razvoju. Moćne vojne države stalno su se suprotstavljale uticaju prirodnog prava na zakone oružanih sukoba iako su se te iste države oslanjale na prirodno pravo u procesuiranju u Nirnbergu. MSP u svom savjetodavnom mišljenju nije razjasnio u kojoj mjeri Martensova klauzula dozvoljava pojmovima prirodnog prava da utiču na razvoj zakona o oružanom sukobu. Shodno tome, njegovo ispravno tumačenje ostaje nejasno. Mišljenje je, međutim, omogućilo važnu debatu o ovoj značajnoj i često zanemarenoj klauzuli zakona o oružanom sukobu.^[6]

1. ^ ^{a b} Laws and Customs of War on Land (Hague II)]; 29. 7. 1899
2. ^ Pustogarov, Vladimir (30. 6. 1996), "Fyodor Fyodorovich Martens (1845–1909) – a humanist of modern times", International Review of the Red Cross, str. 300–312
3. ^ Cassese, Antonio (2005). International Law (2 izd.). Oxford: Oxford University Press. str. 160–161.
4. ^ ^{a b c} Carnegie Endowment for International Peace (1919). "Conventions de La Haye de 1899 et 1907 concernant les lois et coutumes de la guerre sur terre". Les conventions et déclarations de La Haye de 1899 et de 1907. New York: Oxford University Press. str. 101–102. Pristupljeno 25. 10. 2017 – preko Internet Archive.
5. ^ ^{a b c} Carnegie Endowment for International Peace (1915). "The Hague Convention of 1899 (II) and 1907 (IV) Respecting the Laws and Customs of War on Land". u Scott, James Brown (ured.). The Hague Conventions and Declarations of 1899 and 1907; Accompanied by Tables of Signatures, Ratifications and Adhesions of the Various Powers, and Texts of Reservations. New York: Oxford University Press. str. 101–102. Pristupljeno 31. 10. 2017 – preko Internet Archive.
6. ^ ^{a b} Ticehurst, Rupert (30. 4. 1997), "The Martens Clause and the Laws of Armed Conflict", International Review of the Red Cross (317), str. 125–134, pristupljeno 25. 10. 2017
7. ^ Laws and Customs of War on Land (Hague IV)]; 18. 10. 1907 – preko Avalon Project at Yale Law School
8. ^ ICRC Commentary on the Additional Protocols to the Geneva Conventions str. 38 ¶ 53
9. ^ ICRC Commentary on the Additional Protocols to the Geneva Conventions str. 38 ¶ 53; ste. 1341 ¶ 4433
10. ^ "Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12. 8. 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8. 6. 1977".
11. ^ "Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 8. 1949, and relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II), 8. 6. 1977".
12. ^ ICRC, Commentary on the Additional Protocols to the Geneva Conventions, str. 38 ¶ 56
13. ^ ICRC, Commentary on the Additional Protocols to the Geneva Conventions, str. 39 ¶ 56; str. 436, footnote 29
14. ^ ICRC, Commentary on the Additional Protocols to the Geneva Conventions, str. 38, 39 ¶ 55
15. ^ Rupert Ticehurst (reference) in hist footnote 4 cites C. Greenwood, "Historical Development and Legal Basis", in Dieter Fleck (ed.), The Handbook of Humanitarian Law in Armed Conflicts, Oxford University Press, Oxford/New York, 1995, str. 28 (para. 129).
16. ^ Rupert Ticehurst (reference) in hist footnote 5 cites Y. Sandoz, C. Swinarski, B. Zimmermann (eds.), Commentary on the Additional Protocols of 8. 6. 1977 to the Geneva Conventions of 12. 8. 1949, ICRC/Martinus Nijhoff, Geneva, 1987, str. 39 (para. 55); N.Singh and E. McWhinney, Nuclear Weapons and Contemporary International Law, 2nd ed., Martinus Nijhoff, Dordrecht, 1989, str. 46–47.