Nanoskopska skala (nanoskala ili nanorazmjer) obično se odnosi na strukture sa skale dužine primenljive u notehnologiji, obično citirane u rasponu o 1–100 nanometara. Nanometar je milijarditi dio metra. Nanoskopska skala je (grubo rečeno) donja granica mezoskopske skale za većinu čvrstih tvari.
U tehničke svrhe, nanoskopska skala je veličina kod koje fluktuacije prosječnih svojstava (uslijed kretanja i ponašanja pojedinih čestica) počinje imati značajan učinak (često i nekoliko postotaka) na ponašanje sistema i mora biti uzeta u obzir u njegovoj analizi.
Nanoskopska skala se ponekad označava kao tačka u kojoj se svojstva materijala menjaju; iznad nje, svojstva materijala uzrokovana su efektima „mase“ ili „zapremine“. To se odnosi na to koji su atomi prisutni, kako su povezani i u kojim omjerima. Ispod ove tačke, svojstva materijala se mijenjaju, i dok su tip prisutnih atoma i njihova relativna orijentacija i dalje važni, 'efekti površine' (koji se nazivaju i kvantni efekti) postaju očitiji. Ti efekti nastaju zbog geometrije materijala (koliko je gust, širok itd.), koji pri ovim malim dimenzijama može drastično uticati na kvantizirana stanja, a time i na svojstva materijala.
Nobelova nagrada za hemiju 8. oktobra 2014, dodeljena je Ericu Betzigu, Williamu Moerneru i Stefanu Hellu, „za razvoj super riješene fluorescentne mikroskopije, što dovodi optičku mikroskopiju u nanodimenziju“.[1][2][3]