Toma Akvinski

Toma Akvinski (oko 1225.-1274.), bio je italijanski^[1][2] dominikanski fratar i svećenik, jedan od najpoznatijih filozofa kršćanske skolastike (srednjovjekovna filozofija), u tradiciji poznat kao Doctor Angelicus, Doctor Communis i Doctor Universalis^[3]. Ime Akvinski identifikuje njegovo porijeklo u okrugu Aquino u današnjem Laciju, Italija. Između ostalog, bio je istaknuti zagovornik prirodne teologije i otac škole mišljenja (koja je obuhvatala i teologiju i filozofiju) poznate kao tomizam. On je tvrdio da je Bog izvor i svjetlosti prirodnog razuma i svjetla vjere.^[4] Opisan je kao "najuticajniji mislilac srednjovekovnog perioda"^[5] i "najveći od srednjovekovnih filozofa-teologa".^[6] Njegov uticaj na zapadnjačku misao je značajan, a veliki deo moderne filozofije potiče iz njegovih ideja, posebno u oblastima etike, prirodnog prava, metafizike i političke teorije.

Za razliku od mnogih struja u Katoličkoj crkvi tog vremena,^[7] Toma je prihvatio nekoliko ideja koje je iznio Aristotel—koga je nazvao "Filozofom"—i pokušao je sintetizirati aristotelovsku filozofiju s principima kršćanstva.^[8]

Njegova dva glavna djela su: Sporna pitanja o istini (1256–1259), "Protiv zabluda nevjernika" (Summa contra Gentiles), i nedovršena, ali veoma uticajna "Summa Theologiae" (1265–1274), koja je priznata kao vrhunsko dostignuće srednjovjekovne sistematske teologije. Njegovi komentari na Sveto pismo i na Aristotela također čine važan dio njegovog djela. Toma se ističe po svojim euharistijskim pjesmama, koje čine dio crkvene liturgije.^[9] Katolička crkva poštuje Tomu Akvinskog kao sveca i smatra ga uzornim učiteljem za one koji studiraju za svećenike. U moderno doba, prema papinskim direktivama, proučavanje njegovih djela dugo se koristilo kao jezgro potrebnog programa studija za one koji traže zaređenje za svećenike ili đakone i za druge studente svetih disciplina. (filozofija, katolička teologija, crkvena historija, liturgija i kanonsko pravo).^[10]

Kao doktor Crkve, Toma Akvinski se smatra jednim od najvećih teologa i filozofa Katoličke crkve. Papa Benedikt XV je izjavio: „Ovaj (Dominikanski) Red... dobio je novi sjaj kada je Crkva proglasila Tomino učenje svojim i tog doktora, počašćenog posebnim pohvalama Papa, gospodara i pokrovitelja katoličkih škola."^[11][12]

Toma Akvinski je u svom cjelokupnom opusu nastojao da protivrječnosti krščanske dogmatike prevlada na taj nači da stvori koherentne religijske dogme. On se u izgradnji krščanske logike oslanja na Aristotelov Organon, a prihvata i Platonovu filozofiju o dominirajućoj ideji nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljne krščanske dogme: praroditeljskom grijehu i vječnom ispaštanju. Kao rezultat toga temelj njegove teološko filozofske antropologije je spas i put prema spasenju. Također, zastupa kolektivitet, dominaciju nad ljudskim rodom, a ne individualni život pojedinca.

Akvinski se bori protiv neoplatonskih tvrdnji o svijetu koje su potekle od Augustina i Ibn Sine, koji svode čovječanstvo na posmatrače svijeta u kojem je sve propisano i gdje je sve izraz Božije volje. Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da je čovjek glavni autor svojih djela. Njegova sinteza aristotelovog učenja i krišćanskog učenja postati će glavna okosnica filozofije katoličke crkve.

1. ^ Conway, John Placid (1911). Saint Thomas Aquinas. London
2. ^ Vaughan, Roger Bede (1871). The Life and Labours of St. Thomas of Aquin. Vol. I. London.
3. ^ Vidi Pius XI, Studiorum Ducem 11 (29 June 1923), AAS, XV ("non-modo Angelicum, sed etiam Communem seu Universalem Ecclesiae Doctorem"). The title Doctor Communis dates to the fourteenth century; the title Doctor Angelicus dates to the fifteenth century, see Walz, Xenia Thomistica, III, p. 164 n. 4. Tolomeo da Lucca writes in Historia Ecclesiastica (1317): "This man is supreme among modern teachers of philosophy and theology, and indeed in every subject. And such is the common view and opinion, so that nowadays in the University of Paris they call him the Doctor Communis because of the outstanding clarity of his teaching." Historia Eccles. xxiii, c. 9.
4. ^ "Thomas Aquinas, Commentary on the De Trinitate of Boethius, quest. 2, art. 3". Arhivirano s originala, 18. 9. 2021. Pristupljeno 22. 2. 2021.
5. ^ Wippel, John F. (1995) 2nd ed., "Aquinas, Saint Thomas," The Cambridge Dictionary of Philosophy, Cambridge University Press. str. 36.
6. ^ Broadie, Alexander (1999). "Aquinas, St Thomas," The Oxford Companion to Philosophy, Oxford University Press, str. 43.
7. ^ McInerny, Ralph; O'Callaghan, John (5. 2. 2018). Zalta, Edward N. (ured.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy. Metaphysics Research Lab, Stanford University – preko Stanford Encyclopedia of Philosophy.
8. ^ Blair, Peter. "Reason and Faith: The Thought of Thomas AquinasOxford". The Dartmouth Apologia. Arhivirano s originala, 13. 9. 2013. Pristupljeno 18. 12. 2013.
9. ^ "St. Thomas Aquinas | Biography, Philosophy, & Facts". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20. 1. 2020.
10. ^ Code of Canon Law, Can. 252, §3 "Code of Canon Law". vatican.va. Arhivirano s originala, 8. 5. 2011. Pristupljeno 22. 3. 2011.
11. ^ Benedict XV Encyclical Fausto appetente die Arhivirano 21. 2. 2014. na Wayback Machine 29 June 1921, AAS 13 (1921), 332; Pius XI Encyclical Studiorum Ducem §11, 29 June 1923, AAS 15 (1923), cf. AAS 17 (1925) 574; Paul VI, 7 March 1964 AAS 56 (1964), 302 (Bouscaren, vol. VI, str. 786–88).
12. ^ Aquinas, Thomas (1993). Selected Philosophical Writings. Oxford University Press. str. Xi. ISBN 0-19-283585-8.