U teoriji boja, ton je mješavina boje sa bijelom bojom, što povećava svjetlinu, dok je sjena mješavina sa crnom bojom, što povećava tamu. Oba procesa utiču na relativnu zasićenost boje u smjesi. Ton se proizvodi miješanjem boje sa sivom, ili kombinacijom nijansiranja i sjenčenja.[1] Miješanje boje s bilo kojom neutralnom bojom (uključujući crnu, sivu i bijelu) smanjuje hromu, odnosno intenzitet boje, dok nijansa (relativna mješavina crvene, zelene, plave, itd., u zavisnosti od prostora boja) ostaje nepromijenjena.
U grafičkoj umjetnosti, posebno u grafici i crtežu, "ton" ima drugačije značenje. Odnosi se na površine sa kontinuiranom bojom koje su proizvedene različitim tehnikama, za razliku od linijskih tragova nastalih graviranjem ili crtanjem.
U svakodnevnom govoru, termin "sjena" može se generalizirati kako bi obuhvatio bilo koje varijacije određene boje, bez obzira na to da li su tehnički sjene, tonovi, nijanse ili malo drugačije nijanse boje.[2] Istovremeno, termin "ton" može se koristiti kao opći naziv za bilo koju svjetliju ili tamniju varijaciju boje (npr. "zatamnjeni prozori").[3]
Kod miješanja obojene svjetlosti (aditivni modeli boja), ahromatska mješavina spektralno uravnotežene crvene, zelene i plave (RGB) uvijek daje bijelu boju, a ne sivu ili crnu. Kada miješamo kolorante, poput pigmenata u mješavinama boja, dobija se boja koja je uvijek tamnija i sa nižim hromom, odnosno zasićenošću, od osnovnih boja. Ovo pomjera izmiješanu boju prema neutralnoj boji—sivoj ili gotovo crnoj boji. Svjetlost se načinjava svjetlijom ili tamnijom podešavanjem svjetline, tj. nivoa energije; u slikarstvu se svjetlina podešava miješanjem sa bijelom, crnom ili komplementarnom bojom.
Trokut boja koji prikazuje ton, sjenu i nijansu predložio je Faber Birren 1937. godine.[4]