Arnold Sommerfeld | |
![]() | |
Rođenje | 5. prosinca 1868. Kalinjingrad, Rusija |
---|---|
Smrt | 26. travnja 1951. München, Njemačka |
Državljanstvo | Nijemac |
Polje | Fizika |
Institucija | Sveučilište u Göttingenu Sveučilište u Clausthal-Zellerfeldu, Sveučilište u Aachenu Sveučilište u Münchenu |
Alma mater | Sveučilište u Kalinjingradu |
Akademski mentor | Ferdinand Lindemann |
Istaknuti studenti | Werner Heisenberg, Wolfgang Pauli, Peter Debye, Hans Albrecht Bethe, Linus Pauling, Isidor Isaac Rabi |
Poznat po | Konstanta fine strukture Bohrov model atoma Kvantni brojevi Sommerfeldova metoda polinoma |
Istaknute nagrade | Matteuccijeva medalja (1924.) Član Kraljevskog društva (od 1926.) |
Portal o životopisima |
Arnold Sommerfeld (Königsberg, danas Kalinjingrad, 5. prosinca 1868. – München, 26. travnja 1951.), njemački fizičar i matematičar. Studirao matematiku i fiziku u Königsbergu, doktorirao 1891. Karijeru započeo na Sveučilištu u Göttingenu 1895. Bio je pročelnik Odjela za primijenjenu mehaniku na Sveučilištu u Aachenu (od 1900. do 1906.), kao izvanredni profesor predavao je i istraživao hidrodinamiku, a od 1906. bio je redoviti profesor i direktor novog Instituta za teorijsku fiziku u Münchenu. Više od 32 godine u Münchenu predavao mehaniku, mehaniku elastičnih sredstava, elektrodinamiku, optiku, termodinamiku, statističku mehaniku, te parcijalne diferencijalne jednadžbe. Priredio je glasovita Predavanja iz teorijske fizike (njem. Vorlesungen über theoretische Physik, u 6 sv., 1943. – 1953.). Među prvim znanstvenicima u Europi prihvatio je i poopćio Bohrov model atoma, uključivši specijalnu relativnost i eliptične staze. Primjenom novih pravila kvantizacije uveo je tri kvantna broja (nr - radijalni kvantni broj, nφ - kvantni broj kutne količine gibanja, nr + nφ = n - glavni kvantni broj koji odgovara Bohrovu cijelom broju). Njegov je rad urodio uvođenjem bezdimenzijske konstante fine strukture (1915.) u atomsku i kvantnu fiziku. Sommerfeldov udžbenik Građa atoma i spektralne linije (njem. Atombau und Spektrallinien, 1916.) temelj je razvoja kvantne mehanike. Imao je dar za otkrivanje i razvoj talenata u fizici: četiri njegova doktoranda (W. K. Heisenberg, W. Pauli, P. Debye i H. A. Bethe) i dvojica poslijediplomskih studenata (L. C. Pauling i I. I. Rabi) dobili su Nobelove nagrade. Za fundamentalne doprinose u atomskoj te doprinose kvantnoj fizici i razvoju moderne teorijske fizike, primio je Lorentzovu, Planckovu i Ørstedovu medalju; bio je član Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 1926., te američke, sovjetske i indijske akademije.[1]