Ovaj je članak potrebno napisati enciklopedijskim stilom. (Rasprava) |
Carmina Burana (Latinski "Pjesme iz Beuerna" - Beuern je kraći oblik za Benediktbeuern) je ime dano rukopisu od 254[1] pjesme i dramskih tekstova koji potječu uglavnom iz 11. ili 12. st., iako ima onih koji potječu i iz 13. st. Sadržaj tih pjesama uglavnom je bestidnog karaktera, bez osobita poštovanja i satiričkog sadržaja. Tekstovi su napisani prvenstveno srednjovjekovnim latinskim, a neki srednjo-visokim njemačkim. Usto, nešto pjesama ispisano je staro-francuskim ili provansalskim te makaronskim, odnosno mješavinom latinskog i njemačkog ili pučkim francuskim.
Tekstove su napisali studenti i kler kada je latinski idiom činio lingua francu uzduž Italije i zapadne Europe za putujuće studente, znanstvenike, sveučilišta te teologe. Većinu pjesama izgleda da su napisali Golijardi, kler (uglavnom studenti) koji su napadali i u šaljivom tonu kritizirali katoličku Crkvu. Kolekcija sadrži radove brojnih pjesnika, uključujući Petra od Bloisa, Waltera od Châtillona i anonimnog pjesnika, kojega nazivamo Arhipoetom.
Kolekcija je pronađena 1803. u benediktinskom samostanu u Benediktbeuernu, Bavarska, i sad je pohranjena u Bavarskoj državnoj Biblioteci u Münchenu. Zajedno s Carmina Cantabrigiensiom, Carmina Burana je najvažnija kolekcija vagabundskog pjesništva i najvažnija zbirka pjesništva koju su napisali Golijardi.
Rukopis reflektira jedan "internacionalni" europski pokret s obzirom na to da autori pjesama potječu iz Okcitanije, Francuske, Engleske, Škotske, Aragona, Kastilje i Svetog Rimskog Carstva.[2]
Dvadeset i četiri pjesme iz Carmina Burana 1936. uglazbljuje njemački skladatelj Carl Orff. Njegova kompozicija ubrzo postaje vrlo popularna i temeljni komad klasičnog repertoara. Otvarajuća i zatvarajuća pjesma, O Fortuna, koristi se u mnogim filmovima.