Dijaliza (gr. διάλυσις dialysis – labavljenje), u medicini je proces uklanjanja viška vode, otopljenih tvari i toksina iz krvi kod ljudi čiji bubrezi više ne mogu prirodno obavljati te funkcije. To se naziva nadomjesna bubrežna terapija. Prva uspješna dijaliza izvedena je 1943. godine.
Dijalizu je možda potrebno započeti kada dođe do iznenadnog i brzog gubitka funkcije bubrega, poznatog kao akutna ozljeda bubrega (prethodno nazvanog akutno zatajenje bubrega), ili kada postupno opadanje funkcije bubrega, kronična bubrežna bolest, dosegne stadij 5. Stadij 5 kronične zatajenje bubrega se postiže kada je brzina glomerularne filtracije 10-15% normalne, klirens kreatinina manji od 10 ml po minuti i prisutna je uremija.[1]
Dijaliza se koristi kao privremena mjera kod akutnog oštećenja bubrega ili kod onih koji čekaju transplantaciju bubrega i kao trajna mjera kod onih kod kojih transplantacija nije indicirana ili nije moguća.[2]
U Australiji, Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama, dijalizu plaća država za one koji ispunjavaju uvjete.[3]
U istraživačkim laboratorijima tehnika dijalize također se može koristiti za odvajanje molekula na temelju njihove veličine. Osim toga, može se koristiti za balansiranje pufera između uzorka i otopine "dijalizne kupke" ili "dijalizata" u kojoj se nalazi uzorak.[4] Za dijalizu u laboratoriju koristi se cjevasta polupropusna membrana izrađena od celuloznog acetata ili nitroceluloze.[5] Veličina pora varira u skladu s potrebnim odvajanjem veličine s većim veličinama pora koje omogućuju većim molekulama prolaz kroz membranu. Otapala, ioni i pufer mogu lako difundirati kroz polupropusnu membranu, ali veće molekule ne mogu proći kroz pore. To se može koristiti za pročišćavanje proteina od interesa iz složene smjese uklanjanjem manjih proteina i molekula.
Postoje dvije osnovne vrste dijalize:
|edition=
sadrži dodatni tekst (pomoć)
|edition=
sadrži dodatni tekst (pomoć)