Klasifikacija i vanjske poveznice | |
MKB-10-CM | G40.9, G40.909, G40 ![]() |
MeSH | D004827 ![]() |
Epilepsija (od starogrčkog glagola ἐπιλαμβάνειν što znači "zgrabiti, posjedovati ili pogoditi")[1] je skupina kroničnih neuroloških poremećaja koje obilježavaju epileptički napadaji.[2] Epileptični napadaji su epizode koje mogu varirati od kratkih i gotovo neopaženih do dugih vremenskih intervala snažnog trzanja.[3] Epileptički se napadaji obično ponavljaju bez nekog neposrednog temeljnog uzroka[2] dok napadaji koji se javljaju zbog sasvim specifičnog razloga ne moraju uvijek biti epilepsija.[4]
U većini slučajeva uzrok nije poznat, iako se kod nekih ljudi epilepsija razvije, između ostalog, i kao rezultat ozljede mozga, moždanog udara, tumora na mozgu te zloupotrebe lijekova, droge i alkohola. Epileptični napadaji su rezultat prekomjernog i nenormalnog djelovanja živčanih stanica moždane kore.[4] Dijagnosticiranje najčešće isključuje razne okolnosti koje bi mogle prouzročiti slične simptome (primjerice sinkopu), ali je isto tako potrebno odrediti jesu li prisutni bilo koji od drugih neposrednih uzroka. Epilepsiju je najčešće moguće potvrditi elektroencefalografijom.
Epilepsija se ne može izliječiti, ali u 70 % slučajeva, napade je moguće kontrolirati lijekovima.[5] Ako osoba ne reagira na lijekove, može se razmišljati o kirurškom zahvatu, neurostimulaciji ili promjenama u ishrani. Svi slučajevi epilepsije ne traju cijeli životni vijek i značajan broj ljudi može unaprijediti svoje stanje do te mjere da lijekovi više nisu potrebni.
Oko 1 % svjetskog stanovništva (oko 65 milijuna ljudi) boluje od epilepsije,[6] a skoro 80 % slučajeva se javlja u zemljama u razvoju.[3] Epilepsija postaje češća kako ljudi stare.[7][8] U razvijenom svijetu novi su slučajevi najčešći u male djece i starijih osoba,[9] dok su u zemljama u razvoju to najčešće starija djeca i mlađe odrasle osobe,[10] zbog razlika u učestalosti temeljnih uzroka. U oko 5 do 10 % svih ljudi javit će se neki od oblika neizazvanog napadaja do 80. godine,[11] s vjerojatnošću između 40 i 50 % da dožive drugi napadaj.[12] U mnogim dijelovima svijeta ljudima s epilepsijom je ograničeno ili im je zabranjeno upravljanje motornim vozilima,[13] no većina može opet voziti nakon određenog razdoblja u kojem nisu imali epileptične napadaje.
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor magiorkinis_2010
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor Thur2011
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor Poor2012
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor Drive2012