Francisco Pizarro

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Francisco Pizarro (Trujillo, oko 1478. – Ciudad de los Reyes (danas Lima), 26. lipnja 1541.), španjolski pomorac, istraživač, i osvajač carstva Inka.^[1]

Uzevši mač, Francisco Pizarro je povukao crtu u pijesku, a zatim se uspravio i obratio svojim ljudima. Prijatelji i drugovi! Na onoj su strani patnja, glad, golotinja, olujne kiše, zapuštenost i smrt; na ovoj strani bezbrižnost i zadovoljstvo. Tamo leži Peru sa svojim bogatstvima; ovdje je Panama sa svojim siromaštvom. Izaberite, svaki od vas, što najbolje pristoji svakom Kastilijancu. Što se mene tiče, ja idem na jug. Rekavši to, zakoračio je preko crte. Toga dana 1526. godine, na otoku Gallo nedaleko obale Ekvadora, trinaest je Španjolaca odabralo da ostane sa svojim vođom. Čovjek s kojim je 13 hrabrih vojnika neopozivo izabralo dijeliti sudbinu, bio je već stariji prema mjerilima onog vremena. Francisco Pizarro imao je gotovo pedeset godina. Ali mu je potpuni prezir prema životnoj udobnosti kada bi gotovo s opsjednutom usmjerenošću slijedio tijek nekog događaja, pribavio poštovanje i privrženost mladih i starih. Prije svoje smrti, on će osvojiti, bez pomoći svoji indijanskih saveznika, carstvo koje se prostire više do 4 000 km dužinom južnoameričkog kontineta.

Pizarro je rođen oko 1478. u Trujillu u Španjolskoj. Njegovo je rođenje posljedica onoga što španjolci nazivaju "desuedo" (nepažnja). Otac mu bijaše umirovljeni časnik, pukovnik Gonzalo Pizarro, a majka žena skromna podrijetla. Pukovnik je bio nepažljiv još najmanje dva puta, pa se tako narodivše Juan i Gonzalo Pizarro. Ali je imao i zakonita nasljednika, uznositog Hernarda Pizarra, koji je sebe smatrao društveno uzvišenijim od svoje braće. Godine 1502. Francisco Pizarro otišao je u Zapadnu Indiju ne bi li našao sreću. Neko je vrijeme živio na otoku Hispanioli (današnji Haiti i Dominikanska Republika), prije nego što se pridružio koloniji Darien, u današnjoj Panami. Oko 1520. godine, Pizarro je sklopio čudan partnerski sporazum s Diegom de Almagrom, nepismenim pustolovom. Niska rasta i ružan, srednjovječni je Almagro združio fantastičnu energiju s osjećajem za unosan posao. Bio je izuzetno prijatan, velikodušan i veseo. Dvojicu je pustolova povezao svećenik Hernardo de Luque. De Luque je kasnije zaradio nadimak Fernardo El Loco (ludi), jer je bio sklon podržavanju onih zamisli, koje bi općenito bile prosuđene kao nestvarne. De Luque je održavao prijateljske odnose s panamskim guvernerom Pedrom Ariasom de Avilom (Pedrarias), pa je valjda njegovu utjecaju treba zahvaliti što su njih trojica dobro uspjeli u zajedničkim poljoprivrednim i rudarskim pothvatima.

Otprilike u to vrijeme, do Paname doprijevše govorkanja o postojanju velikog kraljevstva na jugu, ali na zapadnoj strani Južne Amerike. Prvo službeno vladino istraživanje juga Paname započelo je 1522. pod komandom Pascuala de Andagoye. Andagoya je plovio južno od zaljeva San Miguel i stigao do rijeke Biru, gdje se susreo s indijanskim trgovcima koji su mu ispričali o postojanju bogatog i moćnog carstva Inka. Vjeruje se da su Španjolci iskrivili ime koje su trgovci dali bogatome carstvu, koje je u njihovim ustima ispalo kao Peru.

1. ↑ Francisco Pizarro, Catholic Encyclopedia.