Gladijatori

»Gladijator« preusmjerava ovamo. Za film iz 2000., pogledajte Gladijator (2000).

Gladijatori (lat. gladiatores), borci u starom Rimu koji su, radi zabave gledatelja izvodili borbe s mačevima, kopljima, koristeći tadašnje vojne i borilačke vještine. Borbe su se obično prekidale kod pojave krvi, no kod kasnijih rimskih careva ova igra se degradirala do te mjere da je cilj gladijatorskih igara bila smrt.

Ime gladijator dolazi od gladius, kratkog rimskog mača za bodenje i sječenje. Gladijatori su vjerojatno prvobitno bili etruščanskog podrijetla. Gladijatorske se borbe u Rimu uvode u prvoj polovici 3. stoljeća pr. Kr. u sklopu pogrebnih svečanosti, kao obred žrtvovanja ljudskih života sjenkama pokojnika. U prvoj zabilježenoj borbi 264. pr. Kr. borila su se samo tri para.

Često su se koristili kao "predizborna kampanja", otkuda dolazi izreka "Panem et circenses", tj. Kruha i igara. To se najčešće događalo prije nove podjele rimskog stanovništva na sljedeće dvije grupe: nobili (plemeniti) i proleteri (oni koji imaju samo potomstvo).

Najpoznatiji film o gladijatorima je onaj s Russell Croweom iz 2000. godine, dobitnikom 5 filmskih nagrada Oscara.

Krajem 2. stoljeća pr. Kr. gladijatorske borbe postaju predstave koje vladari nude besplatno narodu. Prvobitno se izvode u Forumu a kasnije u arenama širom rimskog imperija.

Car Trajan je priredio gladijatorsku borbu s 5 tisuća parova. Gladijatori su bili izabirani među mlađim ratnim zarobljenicima, a ponekad i među kriminalcima. Gladijatori su bili uglavnom robovi, nekada i slobodnjaci, avanturisti a vrlo rijetko i slobodni građani koji su se borili samo pod određenim uvjetima. Gladijatori su formirali i posebne postrojbe – familiae, a uvježbavani su bili u gladijatorskim školama (ludi gladiatores).Također su se dijelili u gladijatorske rodove, koje se nazivaju armaturae.

Odbjegli gladijatori iz škole u Kapui su organizirali i Spartakovu pobunu, koja se ponekad naziva i pobuna gladijatora.

Gladijatorske su borbe pod utjecajem kršćanstva, a temeljem zakona cara Konstantina Velikog, iz 325. godine, ukinute, ali su se sporadično održavale do oko godine 450., dok su posljednje gladijatorske borbe u samom gradu Rimu održane 1. siječnja 404. godine.

Dugo se vjerovalo da su Rimljani gladijatorske igre preuzeli od Etruščana, ali je vjerojatnije da se radi o spoju više utjecaja. Povjesničar Nikola iz Damaska je početkom nove ere zapisao događaj iz 264. godine pr. Kr. kada je su sinovi Pera po očevoj posmrtnoj želji na stočnom sajmu organizirali tri istovremene borbe. Slični običaji su se u sljedećih sto godina udomaćili pa je tako Titus Flamininus 174. godine pr. Kr. održao munus (svečanost u čast preminulog) kojom su se prilikom borila 74 muškarca tijekom tri dana. Te pogrebne svečanosti su se većinom odvijale u prosincu u vrijeme kada su Rimljani slavili svećanost saturnalija. Bogu Saturnu su posebno uvježbani venatores prinosili životinjske žrtve boreći se raznim egzotičnim životinjama poput lavova i tigrova. Željeli su pokazati da Rimljani mogu pobijediti sva živa stvorenja. Mnogi bogati Rimljani su tijekom vremena poželjeli da se ih nakon smrti počasti sa što velebnijim svečanostima s više boraca, borbi i spektakla. Borbe u amfiteatru su počele uključivati glazbenike i svečanost je postala prava zabava za puk. Za zabavu građene su posebne arene u kojima su se gladijatori borili na pijesku. Od tuda i naziv “arena” koji potječe od harena što znači pijesak. Carevi Vespazijan, Tit i Domicijan iz dinastije Flavijevaca su u drugoj polovici I. stoljeća nove ere dali sagraditi velebno zdanje Amphitheatrum Flavium danas poznato kao Koloseum. Koloseum je tijekom pet stoljeća svjedočio gladijatorski igrama, insceniranim pomorskim bitkama, lovu na životinje i javnim smaknućima neprijatelja Rima (poput progona kršćana). Koloseum je bio izgrađen da publici ponudi spektakl u kojem će životinje kroz tunele utrčati u arenu, gdje se borci pojavljuju na sredini borilišta uz pomoć liftova. Arheolog Jean-Claude Golvin je na području bivšeg Rimskog Carstva pobrojao 186 amfiteatra i prema ostacima možda još njih 86. Taj broj samo svjedoči o popularnosti krvave gladijatorske zabave, ali moramo znati da su ta vremena pogledi na civilizaciju bili drukčiji no danas. Rimljani su štovali hrabre i skromne ljude, pa su ih nadahnjivali oni koji su hrabro koračali prema smrti. Zanimljivo je koliko su Rimljani voljeli gladijatorske igre, štovali gladijatore kao junake, a opet su gladijatori s druge strane spadali na dno društvene ljestvice u Rimu. Bili su u istoj društvenoj skupini kao npr. prostitutke.