Grobnica leoparda

Grobnica leoparda (talijanski: Tomba dei Leopardi) je etruščanska grobna komora, tako nazvana zbog sučeljenih leoparda naslikanih iznad scene banketa. Grobnica se nalazi u okviru nekropole Monterozzi i datira oko 480–450. pr. Kr.^[1] Slika je jedan od najbolje očuvanih freski iz Tarquinije,^[2] i poznata je po "živahnim bojama i animiranim prikazima bogatim gestama".^[3]

Banketeri su "elegantno odjeveni" muško-ženski parovi koje poslužuju dva gola dječaka koji nose pribor za posluživanje. Žene su prikazane svijetle puti, a muškarci tamnopute, u skladu s rodnim konvencijama uspostavljenim na Bliskom Istoku, Egiptu i arhaičnoj Grčkoj. Raspored tri para predočava triklinij rimske blagovaonice.^[2] Glazbenici su na zidovima s lijeve i desne strane banketa. S desne strane, ovjenčanih likova i glazbenika prilazi banketu; slijeva se šest glazbenika i nosača darova pojavljuje u još veličanstvenijoj povorci.^[4]

Čovjek na krajnjem desnom kauču drži jaje, simbol regeneracije,^[2] a ostali banketeri drže vijence.^[5] Ovakvi prizori obično predstavljaju pokojnikov pogrebni domjenak ili obiteljski objed koji bi se održavao na godišnjicu njegove smrti. Predstavlja se kao slavlje života, dok su etrurski prizori banketa u ranijim grobnicama imali sumorniji karakter.^[6] Čini se da se prizor odvija na otvorenom, među vitkim drvećem i raslinjem, možda pod krošnjama.^[7]

Iako su likovi izrazito etrurski,^[2] umjetnik središnjeg banketa oslanja se na trendove u grčkoj umjetnosti i označava prijelaz iz arhaičnog u ranoklasični stil u etrurskoj umjetnosti.^[8] Povorke slijeva i zdesna izrazitije su arhaične i izvodili su ih različiti umjetnici.^[9] Grobnica je otkrivena 1875. godine. Dvadesetih godina 20. stoljeća David Herbert Lawrence je sliku opisao u svojim putopisnim esejima Skice etrurskih mjesta:

Zidovi ove male grobnice ples su pravog užitka. Čini se da u sobi još uvijek žive Etruščani iz šestog stoljeća prije Krista,^[10] živopisni ljudi koji prihvaćaju život i koji su zacijelo živjeli u stvarnosti. Dolaze plesači i svirači glazbe, krećući se u širokom frizu prema prednjem zidu grobnice, zidu okrenutom prema nama dok ulazimo s tamnih stepenica i gdje se banket odvija u punom sjaju. ... Dakle, sve je u boji, a čini se da uopće nismo pod zemljom, već u nekoj veseloj komori prošlosti.^[11]

Umjetnički se slika smatra manje sofisticiranom i gracioznom od one koja se nalazi u Grobnici Bigasa ili Grobnici Tricliniuma.^[5]

1. ↑ Fred S. Kleiner, A History of Roman Art (Wadsworth, 2010), p. xxxv; Otto J. Brendel, Etruscan Art (Yale University Press, 1995), p. 269; Luisa Banti, Etruscan Cities and Their Culture (University of California Press, 1973), p. 79.
2. ↑ ^{a b c d} Kleiner, A History of Roman Art, p. xxxv.
3. ↑ Stephan Steingräber, Abundance of Life: Etruscan Wall Painting (Getty Publications, 2006), p. 133.
4. ↑ Steingräber, Abundance of Life, p. 133. Tekst na zideovima se čita s desna na lijevo, jer je pisan na etrurskom jeziku.
5. ↑ ^{a b} Steingräber, Abundance of Life, p. 133.
6. ↑ Brendel, Etruscan Art, p. 269.
7. ↑ Kleiner, A History of Roman Art, p. xxxv; Brendel, Etruscan Art, p. 269.
8. ↑ Brendel, Etruscan Art, p. 270.
9. ↑ Steingräber, Abundance of Life, p. 134.
10. ↑ Lawrence's date is a century earlier than current scholarly consensus, as noted above.
11. ↑ D.H. Lawrence, Sketches of Etruscan Places and other Italian Essays in The Cambridge Edition of the Works of D.H. Lawrence, edited by Simonetta de Filippis (Cambridge University Press, 1992), pp. 47–48.