Načela i instituti hrvatskog izbornog sustava izražavaju dostignuća izbornog prava i sustava razvijenih europskih demokracija i neke od njihovih ustavnih rješenja.
Hrvatski Ustav osigurava svakom državljaninu Republike Hrvatske koji je navršio 18 godina života opće i jednako biračko pravo (članak 45. stavak 1. Ustava). Pasivno biračko pravo stječe se također s 18 godina života. Biračko se pravo ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem. Prema tome, sustav neposrednih izbora i tajno glasovanje ustavne su kategorije i ne mogu se mijenjati izbornim zakonodavstvom. Ustav Republike Hrvatske propisuje i obvezu da u izborima za Hrvatski sabor i predsjednika Republike osigura ostvarenje biračkog prava svojim državljanima koji se u doba izbora nalaze izvan njenih granica (članak 45. stavak 2. Ustava) (tzv. dijaspora). Ta ustavna odredba usvojena je zbog velikog broja hrvatskih državljana koji prebivaju ili privremeno borave u inozemstvu, a koji bi tako bili u nemogućnost iskoristiti svoja ustavom data prava. Takve odredbe propisuju i druge države s većom emigracijom, npr. Italija, Španjolska, Grčka, Portugal.
Izbori u Republici Hrvatskoj se u određenim razmacima odvijaju na dvije razine - državnoj i lokalnoj razini: Na državnoj razini se, u pravilu, svakih četiri godine održavaju izbori za zastupnike u Hrvatski sabor (osim u slučaju prijevremenih izbora), te svakih pet godina izbori za predsjednika Republike Hrvatske. Na lokalnoj razini, u pravilu se svakih četiri godine provode izbori članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno za članove općinskog vijeća, gradske i županijske skupštine.
Iako relativno veliki broj političkih stranaka smatra da izborni sustav treba unaprijediti, Hrvatska nije bitno inovirala isti skoro od svog osnutka, a opća percepcija i slabo razumijevanje građana dovodi i do slabe izlaznosti, te krivih interpretacija o snagama i podršci vodećih stranaka i kandidata, na što često upućuje GONG, ali i drugi u svojim analizama.[1][2][3]