Jugoslavenski odbor

Jugoslavenski odbor je bilo političko tijelo hrvatskih, slovenskih i srpskih političara i emigranata iz Austro-Ugarske koje je tijekom I. svjetskoga rata djelovalo na državnom ujedinjenju austrougarskih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom. Političko djelovanje započeli su hrvatski emigranti (Frano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i dr.), koji u rujnu 1914. prosvjeduju kod sila Antante zbog nauma o predaji Istre i Dalmacije Italiji, čemu suprotstavljaju ideju državnoga ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.^[1]

Nakon sarajevskog umorstva, po prethodnom dogovoru, nekoliko je istaknutih Hrvata sljedbenika "novog kursa" narodnog jedinstva Hrvata i Srba, prebjeglo u susjedne zemlje. U jeseni 1914. godine našli su se u Rimu novinar Frano Supilo, odvjetnici Ante Trumbić, Hinko Hinković i Frano Potočnjak te kipar Ivan Meštrović. Iako nisu imali ovlaštenje od svog hrvatskog naroda, oni se dogovore da će osnovati odbor, koji će u duhu narodnog jedinstva i pod jugoslavenskim imenom raditi za oslobođenje južnih Slavena ispod Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju. O svojim namjerama su obavijestili Nikolu Pašića, predsjednika srpske vlade u Nišu. Njemu je vijest bila ugodna, jer će time saveznici saznati da i Hrvati traže ujedinjenje sa Srbijom. Međutim, Pašić je savjetovao, da se ne zovu "jugoslavenski" nego "hrvatski" odbor, te da se ne nezivlju "Jugoslavenima" nego "Srbo-Hrvatima", poimence da buduću državu ne zovu "Jugoslavija" nego "Proširena ili Velika Srbija". 7. studenoga 1914.godine stigli su u Rim vođe mostarskih Srba Nikola Stojanović i Dušan Vasiljević s beogradskim profesorom Pavlom Popovićem. Prvu dvojicu je rimski odbor primio u svoj jugoslavenski krug, kao predstavnike prečanskih Srba. Ovima su se priključili u veljači 1915. godine Jovo Benjanin iz Like i sarajevski odvjetnik Milan Srškić.

Srpsku državnu misao i Veliku Srbiju naglasila je i srpska Narodna skupština u Nišu, 7. prosinca 1914.godine i regent Aleksandar u proglasu vojsci 28 istog mjeseca. Rimski odbornici su sa žaljenjem shvatili da službena Srbija s Pašićem na čelu ne prihvaća narodno jedinstvo Srba i Hrvata, ni zajedničku državu s punom jednakosti, nego da ima u vidu samo srpski narod i srpsku državnu misao. Odlučili su ipak nastaviti s radom, nadajući se da će Srbi kao seljački demokratski narod njihovim nastojanjem prihvatiti misao zajedničke, demokratske i ravnopravne države, u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci biti ravnopravni, s mogućnosti, da zadrže i razvijaju svoje stvarne posebnosti: plemenske, kulture i vjerske.

Frano Supilo se 26. siječnja 1915. zabrinut zaputio preko Niša u Petrograd, gdje je početkom ožujka vještim nastupom saznao da će saveznici uistinu Italiji dati južne slovenske zemlje, Istru, cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju do rijeke Krke s otocima a da Hrvatska ostane samostalna i s izlazom na more u Rijeci. Kada je Pašić preko svog predstavnika u Petrogradu saznao za Supilovo otkriće, 9. travnja je poslao u Rusiju učenjake Lj. Stojanovića i A. Belića, s predstavkom u kojoj je tražio da se Srbiji za Dalmaciju, koju neće dobiti dade naknada opet u hrvatskim zemljama, i to Lika, Krbava i Slavonija. Dok se Supilo razočaran vraćao na zapad, saveznici su 26.travnja 1915. potpisali Londonski pakt s navedenim ustupcima Italiji, a sljedeći dan su Trumbić i drugi članovi odbora napustili Rim.^[3]

Odbor je službeno osnovan 30. svibnja 1915. u Parizu s Antom Trumbićem kao predsjednikom, te sjedištem u Londonu i uredima u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Jugoslavenski odbor razvio je snažnu promidžbenu djelatnost za ujedinjenje koje je uključivalo rušenje Austro-Ugarske i obranu istočnojadranske obale od talijanskih presezanja. Ujedinjenju se snažno protivila Italija, dok je srpska vlada na čelu s Nikolom Pašićem imala prema Odboru dvoznačan odnos, nastojeći njegovo djelovanje iskoristiti u pravcu ostvarenja ideje "prisajedinjenja" austrougarskih južnoslavenskih zemalja Srbiji, uz prepuštanje dijela jadranske obale Italiji.Zbog neravnopravnog položaja Jugoslavenskoga odbora spram srpske vlade, iz Odbora u lipnju 1916. istupa Frano Supilo, a proglašena Krfska deklaracija izaziva nezadovoljstvo velikog dijela hrvatskog iseljeništva jer prejudicira način ujedinjenja. Jugoslavenski odbor nije pred Antantom uspio izboriti legitimitet predstavničkog tijela savezničkog naroda, čemu je najviše pridonijelo protivljenje Italije i Srbije, koja je težila toj funkciji kako bi ujedinjenje mogla provesti u skladu s centralističkim ciljevima srpske politike.^[1] Hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora su bili uglavnom masoni.^[4]

Tek nakon sloma Austro-Ugarske i uspostave Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Narodnim vijećem u Zagrebu, srpska je vlada pristala na potpisivanje Ženevske deklaracije (1918.), koja je trebala jamčiti ujedinjenje na ravnopravnoj osnovi. Srpska vlada uskoro je izigrala načela sporazuma s Narodnim vijećem i Jugoslavenskim odborom, koji nije imao dovoljnu političku snagu da se u konačnici suprotstavi talijanskoj okupaciji velikog dijela hrvatske obale, niti da utječe na provođenje ujedinjenja 1. prosinca 1918. Službeno je Jugoslavenski odbor prestao postojati u ožujku 1919.^[1]

1. ↑ ^{a b c d} Opća i nacionalna enciklopedija - Jugoslavenski odbor
2. ↑ Archive.org Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914-1919. Sabrao ih Ferdo Šišić. str. 84-85 (pdf, 20 MB!)
3. ↑ Mandić, Dominik. 1990. Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. ISBN 86-401-0081-0
4. ↑ Jajčinović, Milan. Jesu li naši masoni dugotrajniji ili utjecajniji?. Pristupljeno 3. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)