Jugoslavija i Pokret nesvrstanih

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od zemalja osnivača izvanblokovskog Pokreta nesvrstanih zemalja u razdoblju Hladnog rata. Glavni grad Jugoslavije, Beograd, ugostio je u rujnu 1961. godine Prvu konferenciju Pokreta nesvrstanih, a bio je i prvi grad koji je konferenciju ugostio dva puta kada je u rujnu 1989. godine u Beogradu organizirana i Deveta konferencija pokreta nesvrstanih.

Politika nesvrstavanja uz aktivno sudjelovanje u pokretu bila je kamen temeljac jugoslavenske hladnoratovske vanjske politike i jedan od osnovnih ideoloških postulata jugoslavenske federacije.^[1] Kao jedina izvanblokovska europska socijalistička država socioekonomski blisko vezana za zapadnu Europu, Jugoslavija je odabirala politiku balansiranja i oprezne ekvidistance^[2] prema Sjedinjenim Američkim Državama, Sovjetskom Savezu i Kini pri čemu je nesvrstanost doživljavana kao kolektivna garancija sigurnosti i nezavisnosti zemlje.^[3] Pokret nesvrstanih je uz to otvarao i dodatni manevarski prostor u duboko podijeljenoj i tim podjelama politički ograničenoj hladnoratovskoj Europi u kojoj su neutralne države bile dodatno izložene situaciji de facto ograničenog suvereniteta (vidi primjer finlandizacije).^[4]

Kraj Hladnog rata i raspad Jugoslavije doveli su u pitanje i sam opstanak Pokreta nesvrstanih koji je izbjegao prestanak djelovanja samo uz pomoć politički pragmatičnog vodstva Indonezije.^[5]

1. ↑ Martinović, S. 1983. Foreign Policy of Yugoslavia. Pakistan Horizon. 36 (1): 28–31. JSTOR 41394717
2. ↑ Iheanacho, Vitalis Akujiobi. 1987. Nonalignment: Cuba and Yugoslavia in the Nonaligned Movement 1979-1986 (Master's Thesis). North Texas State University. Pristupljeno 12. svibnja 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
3. ↑ 'Yugocentrism': Belgrade's Balancing Actas Friend of East, West and Nations In Between. New York Times: 12. 28. prosinca 1964.
4. ↑ Kullaa, Rinna. 2012. Non-alignment and Its Origins in Cold War Europe: Yugoslavia, Finland and the Soviet Challenge. I.B. Tauris
5. ↑ Schiavone, Giuseppe. 2008. International Organizations: A dictionary and directory. Seventh izdanje. Palgrave Macmillan. str. 250. ISBN 978-0-230-57322-2