Kardanski prijenos (po G. Cardanu) služi za prijenos snage, odnosno okretnog momenta, između pojedinih razmaknutih pogonskih sklopova automobila koji nisu međusobno kruto vezani, ili im se osi vratila ne poklapaju, ili je čak međusobni položaj pojedinih sklopova promjenjiv. Pri takozvanom klasičnom pogonu automobila (motor sprijeda pokreće kotače stražnje osovine), pod djelovanjem neravnina tla stražnji prijenos neprestano mijenja svoj položaj s obzirom na izlaznu osovinu mjenjača brzine (prednji dio automobila). U tom slučaju kardanski prijenos se sastoji od dva kardanska zgloba i kardanske osovine.[1]
Zbog pregibanja, kardanskoj se osovini mijenja duljina. Zbog toga mora kardanska osovina biti vezana s jednim kardanskim zglobom s pomoću žlijebaste osovine ili pak kakvim elastičnim dijelom, kako bi se osovina mogla produživati u smjeru svoje osi, ali da ipak u cijelosti prenosi moment sile.[2]
Kinematika kardanskog mehanizma pokazuje da se kutna brzina čvrste ili kruto uležištene osovine ne prenosi jednolično na kardansku osovinu, čim ona odstupa za neki kut od smjera čvrste osovine. Što je taj kut veći, to je veća i nejednoličnost prijenosa kutne brzine. Ako je na primjer kutna brzina 400 okretaja/minuti, a otklon kardanske osovine 10º, kardanska osovina će se okretati od 406 do 394 okretaja/minuti. Ako je otklon kardanske osovine 20º, kardanska osovina će se okretati od 425 do 375 okretaja/minuti. Ovakve promjene u kutnim brzinama izazivaju dodatna dinamička naprezanja.[3]
Kardanski prijenos je dobio naziv prema talijanskom matematičaru Girolamu Cardanu, koji je prvi predložio takvu vrstu prijenosa.