Krajobrazna arheologija se bavi time kako su ljudi u prošlosti gradili i služili se okolišem oko njih. Krajobrazna arheologija je multidisciplinarna u pristupu proučavanju kulture. Njome se služe arheolozi pretpovijesnog, klasičnog i povijesnog. Ključna osobna koja ju razlikuje od ostalih arheoloških pristupa lokacijama je ta što je eksplicitni naglasak na lokacijin odnos između materijalne kulture, ljudskog mijenjanja zemljišta odnosno kulturne modifikacije krajobraza i prirodnog okoliša. Krajobraznu arheologiju ponekad se naziva arheologijom kulturnog krajobraza. Proučavanja ove discipline razvila su se do tog kako su krajobrazi rabljeni za stvaranje i pojačavanje društvene nejednakosti i za objavljivanja društvenog statusa široj zajednici.
Krajobraz se općenito odnosi i na prirodne okoliše i na okoliše koje su izgradili ljudi.[1] Prirodni krajobrazi su oni krajobrazi koje ljudi nisu nikako mijenjali ni u kojem obliku.[2] Kulturni krajobrazi, u drugu ruku, jesu okoliši koji su ljudi izmijenili barem nekako i u nekoj mjeri, uključujući privremene strukture i mjesta, kako što su mjesta kampiranja.[3] Među arheologzima, pojam krajobraz može se odnositi na značenja promjena koje ljudi čine svojim okružjima.[3][4] Kao takva, krajobrazna arheologija se često primjenjuje za proučavanje ljudske uporabe zemljišta tijekom dugih vremenskih razdoblja.[4][5]
Slična je naseobinskoj arheologiji i ekološkoj arheologiji, ali krajobrazna pristupa lokacijama kao dinamičnim sudionicima u prošlom ponašanju, ne ograničavajući ih samo na mjesto koje pogađa ljudskog djelovanje niti na artefakt koje je pogođeno ljudskim djelovanjem.[1]