Lectio Divina je tradicionalna benediktinska praksa razmatranja Božje Riječi, meditacije i molitve s ciljem zajedništva s Bogom i proučavanja Riječi Božje.[1]
Lectio divina je molitveno čitanje Božje riječi, vid meditativne molitve biblijskih tekstova koji se prakticirao još u srednjovjekovnim samostanima.[2]
Lectio divina je čitanje pojedinačno ili zajedničko, duljega ili kraćega ulomka iz Svetoga pisma, prihvaćena kao riječ Božja, koje se potom, poticajem Duha Svetoga, razvija meditacijom, molitvom i kontemplacijom (Tumačenje Biblije u Crkvi, IV C 2).[3]
Lectio Divina ne pristupa Svetome pismu kao tekstu, koji se istražuju, već kao živoj riječi.[4] Duhovni ritam koji je u pozadini svega u našem svakodnevnom životu otkrivamo s trima stvarima: vremenom posebice odvojenim za lectio divina, liturgija i svakodnevni manualni rad.[5]
Tradicionalno, Lectio Divina ima četiri odvojena koraka: čitanje, meditiranje, molitva i razmatranje. To su četiri koraka koje je naveo kartuzijanac Gvido II., latinski lectio, meditatio, oratio, contemplatio.[2] Prvo se pročita ulomak iz Svetog pisma, a zatim se meditira o njegovom značenju. Nakon toga slijedi molitva i kontemplacija o Božjoj Riječi.[6] U novije vrijeme spominje se peti korak: actio. Zaživio je opet nakon Drugog vatikanskog sabora. Prema papi Benediktu XVI., "To su stube kojima se monasi uspinju od zemlje prema nebu."[2]
Lectio divina su nekoć vježbali svi kršćani. Drevno umijeće je polagana, kontemplativna, svetopisamska molitva koja omogućuje da Biblija, Božja riječ, postane sredstvo sjedinjenja s Bogom.[5]
Fokus Lectio Divine nije teološka analiza biblijskih ulomaka, već gledati ih u odnosu na Krista kao ključ njihova značenja. Na primjer, s obzirom na Isusovu izjavu u Ivanu 14,27: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem", analitički bi se pristup usredotočio na kontekst teksta tijekom Posljednje večere, na biblijski kontekst, itd., dok u Lectio Divini, međutim, praktičar "ulazi" i dijeli mir Kristov umjesto da ga "secira“.[7] U nekim kršćanskim učenjima, ovaj oblik meditativne molitve dovodi do povećanog poznavanja Krista.[8]
U lectio divina vjernik se prinosi Bogu kao žrtva. Važno je pri tome da smo ljudi u pokretu, jer radi se o svakodnevnom ritmu. U davnim se vremenima to duhovno gibanje opisivalo uzvojnicom (lat. helix), uzvojitim kretanjem, ka gore. U dvjema dimenzijama, to je stalno kružno gibanje. Dodavanjem vremenska dimenzije pretvara se u uzvojnicu, uzdižućom krivuljom kojom se primičemo Bogu.[5]
Korijeni biblijskog promišljanja i tumačenja potječu od Origena u 3. stoljeću, nakon čega je sv. Ambrozije prenio nauk na svetog Augustina.[9] Redovnička praksa Lectio Divine postoji od 6. stoljeća i prakticirao ju sv. Benedikt, a zatim je formalizirana kao proces u četiri koraka od strane kartuzijanskog redovnika Guiga II. tijekom 12. stoljeća. U 20. stoljeću, konstitucija Dei Verbum Drugoga vatikanskog koncila preporučuje Lectio Divinu široj javnosti, a njenu važnost potvrdio je papa Benedikt XVI. na početku 21. stoljeća.[10]