Low | ||||
---|---|---|---|---|
![]() | ||||
David Bowie (studijski album) | ||||
Žanr | art rock,[1][2] avant-pop,[3][2] elektronička glazba,[4][2] ambijentalna glazba,[5] eksperimentalni rock[6] | |||
Objavljen | 14. siječnja 1977. | |||
Snimanje | prosinac 1975. ("Subterraneans") rujan – studeni 1976.[7][8][9]) | |||
Studio | Cherokee Studios (Los Angeles, Kalifornija) ("Subterraneans") Château d'Hérouville (Hérouville, Francuska), Hansa Studio by the Wall (Zapadni Berlin, Njemačka) | |||
Trajanje | 38:26 | |||
Izdavač | RCA | |||
Producent(i) | David Bowie, Tony Visconti | |||
Recenzije | ||||
Kronologija albuma – David Bowie | ||||
| ||||
Singlovi s albuma Low | ||||
| ||||
Low je jedanaesti studijski album britanskog glazbenika Davida Bowieja. Diskografska kuća RCA Records objavila ga je 14. siječnja 1977. godine. Snimljen je nakon Bowiejevog preseljenja u Zapadni Berlin nakon razdoblja ovisnosti o drogi i duševne nestabilnosti i označio je prvu od tri suradnje s producentima Brianom Enom i Tonyjem Viscontijem, koje su zajedno kasnije nazvane "Berlinskom trilogijom". Međutim, snimljen je uglavnom u Francuskoj u Château d'Hérouvilleu i označio je pomak u Bowiejevu glazbenom stilu prema elektroničkoj i ambijentalnoj glazbi koji su u većoj mjeri zastupljeni na naknadnim albumima "Heroesu" (iz 1977.) i Lodgeru (iz 1979.). Glazbu na Lowu nadahnula je njemačka glazbena scena, a pogotovo skupine Tangerine Dream, Kraftwerk i Neu!. Bowieja su počeli zanimati ti sastavi kad je surađivao s Iggyjem Popom na njegovom debitantskom samostalnom albumu The Idiot. A-strana se uglavnom sastoji od kraćih, izravnih avant-pop djelića pjesama, dok B-stranu uglavnom čine dulje, uglavnom instrumentalne skladbe.
U vrijeme objave reakcije na Low bile su podijeljene. RCA ga je tri mjeseca odbijao objaviti jer se bojao da neće biti komercijalno uspješan. Međutim, uradak je nadišao Station to Stationa na britanskim ljestvicama, gdje se pojavio na drugom mjestu. U naknadnim desetljećima kritičari su za Low počeli tvrditi da je bio ispred svog vremena i nazvali su ga jednim od Bowiejevih najboljih i najutjecajnijih djela. Pojavio se na brojnim popisima "najboljih albuma"; Pitchfork ga je postavio na prvo mjesto popisa "100 najboljih albuma iz 1970-ih",[11] dok ga je časopis Q uvrstio na 14. mjesto popisa "100 najboljih britanskih albuma uopće".[12] NME ga je 2013. nazvao 14. najboljim albumom svih vremena.[13] Pojavio se i na Rolling Stoneovom popisu 500 najboljih albuma svih vremena.[14]
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor Hilburn
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor drowned
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvor ultimate