Orson Welles

Orson Welles
Welles 1937.
Rodno ime	George Orson Welles
Rođenje	6. svibnja 1915. Kenosha, Wisconsin, SAD
Smrt	10. listopada 1985. Los Angeles, Kalifornija, SAD
Godine rada	1934. – 1985.
Supruga	Virginia Nicholson (1934. – 1940.) Rita Hayworth (1943. – 1948.) Paola Mori (1955. – 1985.)
WWW	IMDb Rotten Tomatoes
Nagrade Oscar
Najbolji originalni scenarij 1941. Građanin Kane Počasni Oscar za životno djelo (1970.)
Nagrade AFI-ja
Nagrada za životno postignuće (1975.)
Ostale nagrade
Grammy za najbolji recitirani album 1977. Great American Documents 1979. Citizen Kane 1982. Donovan's Brain
portal o životopisima ‧ portal o filmu

George Orson Welles (Kenosha, 6. svibnja 1915. – Los Angeles, 10. listopada 1985.), američki redatelj, glumac, scenarist i producent za film, kazalište, radio i televiziju.

Kritičko priznanje za Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Smatra se jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća. 2002. godine, u anketi magazina Sight & Sound koji izdaje Britanski filmski institut, proglašen je najvećim filmskim redateljem svih vremena u izboru kritičara i u izboru redatelja.^[1][2][3]

Na zao glas došao je svojom radio-dramom H.G. Wellsa Rat svjetova od 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku. Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako izlaže lakovjernost američke publike u strahu od Drugog svjetskog rata. Sredinom tridesetih su postale legenadarne adaptacije vudu Macbetha (s postavom crnoputih glumaca) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu. Welles je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina. Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D. Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena. Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstava i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood. Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.

Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem. U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1970. godine dobio je Počasnog Oscara za životno djelo Američkog filmskog instituta.^[4] 1975. godine dobio je Nagradu za životno postignuće Američkog filmskog instituta,^[5] kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja.^[6]

1. ↑ (engl.) Sight & Sound Top Ten Poll 2002  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. veljače 2017. (Wayback Machine), bfi.org.uk, pristupljeno 29. siječnja 2017.
2. ↑ (engl.) The Critics’ Top Ten Directors  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. veljače 2017. (Wayback Machine), bfi.org.uk, pristupljeno 29. siječnja 2017.
3. ↑ (engl.) The directors’ top ten directors  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. rujna 2018. (Wayback Machine), bfi.org.uk, pristupljeno 29. siječnja 2017.
4. ↑ (engl.) Henry Barnes, Orson Welles's Citizen Kane Oscar sells for $860,000, theguardian.com, 21. prosinca 2011., pristupljeno 29. siječnja 2017.
5. ↑ s.p., Orson Welles, filmski.net, pristupljeno 29. siječnja 2017.
6. ↑ (engl.) 1975 Orson Welles Tribute, afi.com, pristupljeno 29. siječnja 2017.