Back Peter Debye Afrikaans بيتر ديباي Arabic بيتر ديباى ARZ Peter Debye AST پیتر دبای AZB Петэр Іозеф Вільгельм Дэбай Byelorussian Петер Дебай Bulgarian পিটার ডিবাই Bengali/Bangla Peter Debye Catalan Peter Debye Czech
| Peter Debye | |
 | |
| Rođenje | 24. ožujka 1884. Maastricht, Nizozemska |
|---|---|
| Smrt | 2. studenog 1966. Ithaca (New York), SAD |
| Državljanstvo | Nizozemci, Amerikanci |
| Polje | Kemija, fizika |
| Institucija | Sveučilište u Zürichu Sveučilište u Utrechtu Sveučilište u Göttingenu Sveučilište u Leipzigu Humboldtovo sveučilište u Berlinu Institut Kaiser Wilhelm u Berlinu Sveučilište Cornel |
| Alma mater | Sveučilište u Aachenu Sveučilište u Münchenu doktorski_mentor = Arnold Sommerfeld |
| Poznat po | Debyeva duljina Einstein-Debyeva teorija toplinske provodnosti čvrstoga tijela, Debye-Scherrerova metoda Debye-Hückelova teorija |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za kemiju (1936.) |
| Portal o životopisima | |
Peter Debye, punim imenom Peter Joseph William Debye (niz. Petrus Josephus Wilhelmus Debije, Maastricht, 24. ožujka 1884. – Ithaca (New York), 2. studenog 1966.), nizozemsko-američki fizičar i fizikalni kemičar. Profesor sveučilišta u Nizozemskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, direktor Instituta Kaiser Wilhelm u Berlinu. Godine 1940. otišao u SAD, gdje je na Sveučilištu Cornell ostao profesorom do umirovljenja (1950.). Razvio teoriju o polarizirajućem djelovanju električnog polja na molekule i istraživao njihove dipolne momente, čime je unaprijedio spoznaje o međuatomskim udaljenostima i strukturi molekula. Proširio Einsteinovo objašnjenje toplinske provodnosti čvrstoga tijela na niske temperature (Einstein-Debyeva teorija toplinske provodnosti čvrstoga tijela, 1912.). Utemeljio metodu istraživanja kristalne strukture praškastih uzoraka ogibom rendgenskih zraka (Debye-Scherrerova metoda, 1916.). S Erichom Hückelom postavio teoriju (Debye-Hückelova teorija, 1923.) o električnoj vodljivosti i termodinamičkoj ravnoteži razrijeđenih otopina jakih elektrolita, čime je proširio Arrheniusovu teoriju disocijacije soli u otopini na pozitivne i negativne ione. Pritom je pretpostavio da su pojedini ioni okruženi oblakom iona suprotnoga naboja, a otklon od idealnih otopina objasnio je djelovanjem međuionskih privlačnih i odbojnih sila. Godine 1936. dobio Nobelovu nagradu za kemiju.[1]