Pio XII. Pius PP. XII. | |
---|---|
Pravo ime | Eugenio Maria Giuseppe Giovanni Pacelli |
Početak pontifikata | 2. ožujka 1939. |
Kraj pontifikata | 9. listopada 1958. |
Prethodnik | Pio XI. (1922. – 1939.) |
Nasljednik | Ivan XXIII. (1958. – 1963.) |
Rođen | 2. ožujka 1876. Rim, Italija |
Umro | 9. listopada 1958. (dob 82 godine) Castel Gandolfo, Italija |
Papinski grb | |
Ostali pape imena Pio | |
Portal o kršćanstvu |
Pio XII. lat. Pius PP. XII. (Rim, 2. ožujka 1876. – Castel Gandolfo, Italija, 9. listopada 1958.), rođen kao Eugenio Pacelli, bio je 260. poglavar Katoličke Crkve, papa od 2. ožujka 1939. do smrti 1958.
Prije nego što je izabran za Papu, Eugenio Pacelli bio je apostolski nuncij u Njemačkoj i obnašao dužnost državnoga tajnika Svete Stolice. Na toj dužnosti zadržao se gotovo cijelo desetljeće, od 1930. do 1939. godine, a njegov je mandat bio obilježen teškim odnosima Katoličke Crkve s autoritarnim i totalitarnim režimima. Kao državni tajnik uputio je Trećem Reichu 55 službenih prosvjeda Svete Stolice u kojima je isticao službeni stav Katoličke Crkve protiveći se postupcima njemačkih nacionalsocijalističkih vlasti, posebice u pogledu antisemitske politike tog režima. Godine 1938. javno je ponovio riječi Pija XI. da je za kršćanina nemoguće da sudjeluje u antisemitizmu. Antisemitizam je nedopustiv, u duhovnom smo smislu svi mi Semiti. Postavši Papom, Pio XII. u svojoj je prvoj enciklici Summi Pontificatus od 20. listopada 1939. god. ponovio Crkveno naučavanje protiv rasizma i totalitarizma. Letke koji su sadržali dijelove njegove enciklike iznad okupirane Francuske izbacivali su britanski i francuski ratni zrakoplovi.[1] Nakon neuspješne konfrontacije njegova prethodnika, Pija XI., s nacističkim vlastima u Njemačkoj, u svojem je mandatu nastojao izbjeći izravno sukobljavanje. Nacistički režim nije popustio nakon objave antinacističke enciklike Pija XI. Mit brennender Sorge 1937. godine. Kao odgovor na reakcije međunarodne zajednice zbog objave te enciklike nacistički je režim počeo nacionalizirati katoličke škole i druge ustanove te progoniti katoličke svećenike. Takvo iskustvo uvjerilo je Pija XII. na suzdržavanje od javnih sukoba s protukršćanskim režimima, odlučivši se umjesto toga na djelovanje diplomatskim putem. Tiha diplomacija omogućila je brojne tajne akcije koje su između ostalog spasile mnoge živote izravno ugrožene režimima u Italiji i Njemačkoj. Od 1960.-ih godina Pijo XII. trpio je kritike zbog šutnje pred nacističkim zločinima te je čak prozvan „Hitlerovim papom”.[2][3][4]