Sociologija obrazovanja proučava kako javne institucije i individualna iskustva utječu na obrazovanje te proučava dobivene rezultate. Uglavnom se bavi sustavima javnog školovanja u modernim industrijaliziranim društvima, uključujući širenje višeg i daljnjeg obrazovanja.
Obrazovanje se smatra temeljnim optimističnim ljudskim nastojanjem koje karakterizira težnja za napretkom i poboljšanjem.[1] Mnogi ga shvaćaju kao sredstvo za prevladavanje nedostataka, postizanje veće jednakosti i stjecanje bogatstva i društvenog statusa.[2] Obrazovanje se doživljava kao mjesto gdje se djeca mogu razvijati u skladu sa svojim jedinstvenim potrebama i potencijalima.[1] Ne samo da se djeca mogu razvijati, već i mladi i odrasli. Društveni odnosi među ljudima kroz obrazovanje uvijek su dovodili do daljnjeg razvoja bez obzira na dob pojedinca. Također se smatra jednim od najboljih načina za postizanje veće društvene jednakosti.[2] Mnogi bi rekli da bi svrha obrazovanja trebala biti razvijanje svakog pojedinca do njegovog punog potencijala, te mu dati priliku da u životu postigne onoliko koliko mu prirodne sposobnosti dopuštaju (meritokracija). Nekolicina bi rekla da obrazovni sustav postiže ovaj cilj. Neki imaju posebno kritičan stav, tvrdeći da je obrazovni sustav osmišljen s namjerom da izazove društvenu reprodukciju nejednakosti.