Strategija realne prijetnje, strategija odmazde ili strategija odvraćanja (nazivlje pobunjenih hrvatskih Srba, odnosno general-pukovnika JNA Radovana Radinovića)[1] je naziv vojne doktrine iz vremena agresije na Hrvatsku. Radilo se o praktičnoj primjeni terorističkih oblika djelovanja.[1][2]
Formulirao ju je general-pukovnik JNA prof. dr. Radovan Radinović u Beogradu. Temeljila se na "masovnoj odmazdi po svim vitalnim objektima i ciljevima na celom hrvatskom državnom prostoru" i uključivala napade raketama zemlja-zemlja, višecijevnim bacačima raketa i dalekometnim topništvom, a predloženi ciljevi su bili Zagreb "sa infrastrukturom i industrijskim kapacitetima" ("na svega 24 km od srpskih vatrenih položaja na kordunaškom i banijskom ratištu"), "grad Karlovac kao najveća urbana celina i industrijski centar na Kordunu"
("svega nekoliko kilometara od srpskih položaja"), "Sisak kao petrohemijski i metalurški centar" ("svega 6 km od prednjeg kraja srpske obrane"), itd., pri čemu je zaključak glasio: "Republika Srpska Krajina je u stanju da nanese neprihvatljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima ciljevima koji za Hrvatsku predstavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu. Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti."[1]
Formaliziranjem i objavljivanjem strategije realne prijetnje 1993. godine željelo se Republiku Hrvatsku odvratiti od primjene vojne sile radi oslobađanja okupiranog područja[3] i dovesti Hrvatsku u poziciju "dugotrajnog umiranja u agoniji",[1][4][5] kako je to izrazio njezin kreator general Radinović.[6][7]