Back غزو يوغسلافيا Arabic Yuqoslaviya əməliyyatı Azerbaijani Югославска операция Bulgarian Aprilski rat BS Invasió de Iugoslàvia Catalan Dubnová válka (Jugoslávie) Czech Εισβολή στη Γιουγκοσλαβία Greek Invasion of Yugoslavia English Invado de Jugoslavio Esperanto Invasión de Yugoslavia Spanish
| Travanjski rat | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Drugi svjetski rat | |||||||||
 Grafički prikaz napada sila Osovine na Jugoslaviju | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
 Kraljevina Jugoslavija
|
 Treći Reich Kraljevina Italija Kraljevina Mađarska Kraljevina Bugarska Rumunjska
| ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Dušan Simović Danilo Kalafatović Milorad Petrović Milutin Nedić Milan Nedić Vladimir Cukavac Dimitrije Živković Borivoje Mirković Bogoljub Ilić
|
Walther von Brauchitsch Maximilian von Weichs Wilhelm List Paul Ludwig Ewald von Kleist Alexander Löhr Wolfram Freiherr von Richthofen Vittorio Ambrosio Alessandro Pirzio Biroli Elemér Gorondy-Novák
| ||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| Ukupno: 700,000 vojnika (400,000 loše pripremljenih vojnika) 110—200 tenkova (50-54 modernih) 460—505 zrakoplova (uključujući 103 moderna bombardera i 107 modernih lovaca |
Njemačka: 337,096 vojnika 875 tenkova 990 zrakoplova Italija: 22 divizije 666 zrakoplova Mađarska: 9 brigada 6 eskadrila | ||||||||
| Posljedice | |||||||||
| Tisuće ubijenih vojnika i civila 254,000–345,000 zarobljeno od Nijemaca 30,000 zarobljeno od Talijana 49 srušenih zrakoplova 103 ubijena pilota i posada 210–300 zarobljeno zrakoplova 3 potopljena razarača 3 zarobljene podmornice |
Njemačka: 151 ubijena 392 ranjena 15 nestala 40 srušenih zrakoplova Italija: 3,324 ubijena ili ranjena 10+ srušenih zrakoplova 22 oštećena zrakoplova Mađarska: 120 ubijena 223 ranjena 13 nestala 7 srušenih zrakoplova | ||||||||
Travanjski rat (ili Direktiva br. 25, ponegdje Aprilski rat) u vojnoj povijesti naziv je za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između Sila Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti da Jugoslaviju neće u suradnji s Ujedinjenim Kraljevstvom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije.
Sile Osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je tajno pripremani napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni riječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjedne Rumunjske) - Operacija Barbarossa - bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju.[1]
Brz poraz u ratu je bio posljedica slabosti Kraljevine Jugoslavije, koja je njenim stanovnicima - pa i vojnim obveznicima - bila jasna: njemačkoj vojnoj sili koja je već pregazila pola Europe nije Jugoslavenska vojska sama za sebe mogla predstavljati ozbiljnog neprijatelja. Uz to, 22 godine stara država u kojoj su vlade padale više nego jednom godišnje, a vodstvo se uvelike oslanjalo na četnike i orjunaše, nije uspjela pridobiti vjernost velikog dijela svojega stanovništva. U 108. pješačkom puku na području Bjelovara zapovjednici su metke podijelili samo Srbima, a hrvatski vojnici su se potom pobunili čim su 8. travnja bili meci podijeljeni i njima, radi pripreme za borbu s Nijemcima koji su nedaleko bili prešli granicu; ta je vojna pobuna poslije postala poznata kao Bjelovarski ustanak.[2] I inače su se vojnici i vojni zapovjednici koji nisu bili Srbi pokazali slabo spremnima da ratuju u redovima zastarjele vojske koja je odlučila mobilizirati preko milijun vojnih obveznika, od kojih čak trećina nije mogla dobiti niti uniforme.[3]
Nakon državnog udara je na čelu jugoslavenske vlade i istodobno na čelu generalštaba bio general Dušan Simović, glavni tvorac plana prema kojima su se jugoslavenske vojne snage trebale angažirati u prihvaćanju udara neprijatelja na svim frontovima, te po mogućnosti potisnuti talijanske snage u Albaniji, kako bi se omogućilo organizirano povlačenje glavnih postrojbi vojske u Makedoniju i Grčku, radi formiranja "novog Solunskog fronta" u suradnji s grčkim i britanskim vojnim snagama. Zastarjela i demoralizirana Jugoslavenska vojska se nije pokazala dorasla takvoj zadaći, kada se našla izložena udarima superiornih njemačkih snaga (koje su se i prije puča u Beogradu počele koncentrirati u Bugarskoj radi planiranog sukoba s Britancima koji su se iskrcavali u Grčkoj, v. Operacija Marita) koje je glavni udar usmjerila baš prema Makedoniji: već 7. travnja su njemačke snage zauzele komunikacije u dolini Vardara, presjekavši jugoslavenskoj vojsci planirani put odstupanja. Njemačke snage su narednih dana nastavile istodobno nadirati sa zapada i iz Bugarske; postigavši brzu i potpunu pobjedu uz vrlo ograničene njemačke gubitke. Jugoslavenske snage su uspjele s određenim ofenzivnim akcijama protiv talijanskih snaga u Albaniji, ali zahvaljujući njemačkom zauzimanju prostora Makedonije, Kosova i juga Srbije, nije taj ograničeni uspjeh jugoslavenskih snaga bitno promijenio tijek rata. 10. travnja je veliki dio jugoslavenskih snaga prestao pružati otpor, a 11. je počelo opće rasulo jugoslavenske vojske. Narednih dana ima tek sporadičnih borbi, kako invazijske snage zaposjedaju teritorij Kraljevine Jugoslavije, koja je u cijelosti u stanju raspada.
- ↑ Drew Middleton. 21. lipnja 1981. HITLER'S RUSSIAN BLUNDER (engleski). NY Times. Pristupljeno 17. travnja 2019.
- ↑ "Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941.", Zdravko Dizdar, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 39 No. 3, 2007., pristupljeno 31. svibnja 2021.
- ↑ "Stanje u Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci uoči Drugog svetskog rata", Branko Jevtić, "Nova srpska politička misao", 13. veljače 2013. (srpski)