Vremenska prognoza (grč. πρόγνωσις: prethodno znanje), prognoza vremena ili predviđanje vremena je znanstveno utemeljeno predviđanje vremenskih prilika. Kratkoročne prognoze odnose se obično na 3 dana, srednjoročne prognoze daju se za razdoblje od 3 do 7 dana, a dugoročne prognoze za razdoblje dulje od 10 dana, na primjer za jedan mjesec ili godišnje doba. Osim toga postoje i specijalne prognoze, koje se daju za posebne namjene, kao i neposredni izgledi za razvoj vremena od samo nekoliko sati unaprijed. O duljini prognoziranoga razdoblja ovisi i sadržaj prognoze: kratkoročne prognoze sadrže tijek vremena i, u pravilu, veličinu prognoziranih meteoroloških pojava na određenom području te danas općenito imaju vrlo visok stupanj uspješnosti, a srednjoročne su prognoze općenite i u pravilu grubo naznačuju karakter vremena. Dugoročne su prognoze još u eksperimentalnoj fazi i sadrže značajke vremena izražene odstupanjem meteoroloških pojava od srednjih vrijednosti za promatrano razdoblje i područje. Specijalne prognoze vremena izrađuju se na primjer za potrebe zrakoplovstva tako da se za određenu rutu predviđa razvoj vremenskih prilika na određenim visinama, za potrebe pomorstva uključuju uz meteorološke pojave i stanje mora na određenom akvatoriju, dok se za potrebe vojske, privrede i prometa u prognozama specificiraju meteorološke pojave značajne za odvijanje planiranih operacija, radova i slično. Posljednjih desetljeća vremenske se prognoze osnivaju uglavnom na rezultatima numeričkih prognostičkih modela stanja atmosfere dobivenima s pomoću vrlo brzih superračunala.[1]
Predviđanja mogu biti kratkoročna (za isti dan) ili dugoročna (za razdoblja od nekoliko mjeseci). Svjetske meteorološke stanice istovremeno svaka 3 sata bilježe atmosferske prilike, a sinoptičke vrijednosti koje dobiju šalju se u 13 glavnih meteoroloških središta Svjetske meteorološke organizacije, gdje se pohranjuju u računala, a meteorolozi na temelju njih rade vremenske prognoze.
Prva vremenska prognoza objavljenja je u britanskim novinama Daily News 1848. Od tada je mjerenje atmosferskih prilika sve naprednije. Meteorološke postaje su prisutne svuda. Opremljene su termometrima, higrometrima, anemometrina, kišomjerima i barometrima. Osim u postajama, podatci se prikupljaju i putem metereoloških balona, metereoloških zrakoplova, metereoloških satelita i radara.
Postoje i neki prirodni pokazatelji u prognoziranju vremena. Tako zatvorene ljuske češera bora upozoravaju na kišu, mlohava morska alga znači prisutnost vlažnog zraka, a stisnuta i kovrčava vuna prisutnost suhog zraka.[2]