Arapsko-izraelski rat 1948.

Arapsko-izraelski rat 1948.
Dio Bliskoistočni sukob
Planirana podjela Palestine 1947. na arapski i izraelski dio
Datum studeni 1947. - ožujak 1949. Lokacija Bliski istok Ishod pobjeda Izraela i primirje 1949. Casus belli odbacivanje UN-ove rezolucije 181 od arapskih država i proglašenje države Izrael
Sukobljeni
Izrael	Egipat Sirija Transjordan  Libanon Irak  Saudijska Arabija Palestina Arapska vojska oslobođenja
Vođe
Yaakov Dori Yigael Yadin Yisrael Galili Mickey Marcus Yitzhak Rabin	Glubb Pasha Abd al-Qadir al-Husayni Hasan Salama Abdul Rahman Hassan Azzam Ahmed Ali al-Mwawi Faruk I. Shukri al-Quwatli
Vojne snage
Izrael: 29.677 vojnika (1947.) 115.000 (1949).	Egipat 10.000-20.000 Sirija 2.500-5.000 Jordan 6.000-12.000 Libanon 1.000-2.000 Irak 5.000-18.000 Saudijska Arabija 800-1.200 Arapska vojska oslobođenja 3.500-6.000
Posljedice
Poginulih vojnika: 4.000 Poginulih civila: 2.400 Ukupno: 6.373[1]	Ukupno: 5.000[2]-15.000[3]

Arapsko-izraelski rat 1948., znan i kao Izraelski rat za neovisnost (hebrejski: מלחמת העצמאות ili מלחמת הקוממיות‎, Milhemet HaAtzma'ut; arapski: حرب 1948, "rat iz 1948.")^[4] je bio prvi u nizu ratova između Izraela i arapskih država u sklopu Bliskoistočnog sukoba.^[5] Za Izraelce, rat označava uspostavu hebrejske države Izrael, dok za palestinske Arape označava početak pojma al Nakba („Katastrofa“)^[6][7] zbog egzodusa stotina tisuća palestinskih izbjeglica iz Izraela te njihove zabrane povratka, ali i želje za osnutkom palestinske države.

Sve je počelo 1947. kada su Ujedinjeni narodi usvojiili rezoluciju 181 kojom bi se palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu,^[8] ali koji su odbile arapske države. Nakon Holokausta, porasli su zahtjevi za osnutkom hebrejske države kojom bi se omogućila domovina za židovsku naciju.^[9] Razni Židovi su smatrali da je za to najpogodnija tadašnja Palestina, kolijevka hebrejske nacije. Deseci tisuća židovskih imigranata s godinama se doseljavalo u to područje, no Arapi nisu blagonaklono gledali na došljake i htjeli su da Palestina postane arapska država.

David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. pa je usljedilo priznanje SAD-a i Sovjetskog Saveza, no arapske države su proglasile rat: vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael.^[10] Ipak, Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući i oko 40 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu a Zapadna obala Jordanu. U ratu je poginulo najmanje 11.000 ljudi.^[3]

1. ↑ Bregman 2002., str. 24, citira ratni dnevnik Bena Guriona
2. ↑ „Casualties in Arab-Israeli Wars”. Jewish Virtual Library. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. 
3. ↑ ^{3,0 3,1} „Israel - War of Independence, 1948”. Twentieth Century Atlas - Death Tolls. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. 
4. ↑ „Israeli War of Independence”. Anti-Defamation League. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-30. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. 
5. ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nije zadan tekst za reference po imenu birth
6. ↑ Isabel Kershner (23. srpnja 2007). „In Arabic Textbook, Israel Calls ’48 War Catastrophe for Arabs”. New York Times. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. 
7. ↑ „Godišnjica palestinskog egzodusa: Masovna policijska mobilizacija zbog Nakbe”. Nacional. 15. svibnja 2011. Pristupljeno 19-02-2012. ^{[mrtav link]}
8. ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nije zadan tekst za reference po imenu un plan
9. ↑ „Postwar Refugee Crisis and the Establishment of the State of Israel”. United States Holocaust Museum. Pristupljeno 23. veljače 2012. 
10. ↑ Britannica Arab-Israeli wars