Autonomija (grč. αὐτονομία — samozakonje; auto — sam i nomos — zakon) može biti:
U filozofiji i etici, autonomija je sposobnost uma da bude zakonodavan u pitanjima praktične filozofije, odnosno da se lična volja podvrgava univerzalnom moralnom načelu, čime se eliminišu neravnopravnosti i subjektivizam u moralnom suđenju[1].
U psihologiji ličnosti, odnosi se na samostalnost i nezavisnost individue u svom ponašanju i mišljenju u odnosu na autoritete i svoju širu socijalnu i kulturnu sredinu.
U fiziologiji, autonomni nervni sistem je nezavistan u odnosu na centralni.
U politici, samostalnost upravljanja u okviru jedne države.