Diskurs (od latinske reči discursus, "raščljanjavanje") označava pisanu i usmenu komunikaciju:
Kao ni diskurs, ni izjava (enouncement) nije jedinica semiotičkih znakova, već apstraktna konstrukcija koja omogućava semiotičkim znakovima dodelu značenja, i tako prenosi specifične, ponovljive komunikacije do i između subjekata, objekata i izjave.[2] Stoga, diskurs se sastoji od semiotičkih sekvenci (odnosa među znakovima koji prenose značenje) između objekata, subjekata i izjava.
Termin "diskurzivne formacije" (francuski: formation discursive) konceptualno opisuje redovne komunikacije (pisanu i usmenu) koje proizvode takve diskurse, kao što su neformalni razgovori. Kao filozof Mišel Fuko je primenio diskurzivnu formaciju u analizi velikih organa znanja, poput političke ekonomije i prirodne istorije.[3][4]
U jednom smislu u kom se upotrebljava, termin diskurs se proučava u korpusnoj lingvistici, metoda u lingvističkim istraživanjima u kojim se koriste uzorci prirodnog govora. U drugom smislu (kodifikovan jezik na polju istraživanja) i u trećem smislu (izjava), analiza diskursa ispituje i utvrđuje veze između jezika i strukture posredovanja.
Pored toga, jer je diskurs telo teksta koje treba da prenosi specifične podatke, informacije i znanja, postoje interni odnosi u sadržaju datog diskursa; isto tako, postoje eksterni odnosi između diskursa. Kao takav, diskurs ne postoji per se (sam po sebi), ali se odnosi na druge diskurse, putem međusobne povezanosti diskursa. Dakle, u toku istraživanja, diskurs među istraživačima podrazumeva odgovore na pitanja Šta je ...? a šta nije ... sprovedena po značenjima pojmova koja se koriste u datoj oblasti istraživanja, kao što su antropologija, etnografija i sociologija; studije kulture i teorija književnosti; filozofija nauke i feminizma.