Infracrvena spektroskopija (IR spektroskopija) je tip spektroskopije koji se bavi infracrvenim regionom elektromagnetnog spektra. To je svetlost duže talasne dužine i kraće frekvencije od vidljive svetlosti. IR spektroskopija obuhvata niz tehnika koje su uglavnom zasnovane na apsorpcionoj spektroskopiji. Kao i nekoliko drugih spektroskopskih tehnika, ona se može koristiti za identifikaciju i proučavanje hemijskih jedinjenja.[1][2] Često korišćeni laboratorijski instrument koji koristi ovu tehniku je spektrometar sa infracrvenom Furijeovom transformacijom (FTIR).
Infracrvena porcija elektromagnetnog spektra se obično deli u tri regiona: bliski, srednji i daleki, na osnovu njihovog odnosa sa vidljivim spektrom. Visokoenergetski bliski-IR, na aproksimativno 14000–4000 cm−1 (0.8–2.5 μm talasne dužine) može da pobudi harmonijske vibracije. Srednji infracrveni region, aproksimativno 4000–400 cm−1 (2.5–25 μm) se može koristiti za studiranje fundamentalnih vibracija i srodnih rotaciono-vibracionih struktura. Daleki infracrveni opseg od aproksimativno 400–10 cm−1 (25–1000 μm), leži pored mikrotalasnog regiona. On ima nisku energiju, te se može koristiti u rotacionoj spektroskopiji. Imena i klasifikacija IR podregiona su konvencije.