Iranski nuklearni program pokrenut je 1950-ih godina u suradnji s SAD-om, čija je suradnja trajala sve do 1979. godine odnosno iranske revolucije, kada su Amerikanci zajedno s pojedinim europskim državama prekinuli suradnju s Iranom. Neposredno nakon revolucije i tokom rata protiv Iraka program je zaustavljen po naređenju ajatolaha Homeinija koji mu se žestoko protivio, tako da će do ponovnog pokretanja doći tek sredinom 1990-ih kada je s Rusijom potpisan sporazum o završetku gradnje nuklearnog reaktora Bušehr nakon čega se počinju graditi postrojenja za tešku vodu, obogaćivanje uranija kao i rudnici uranija na jugu zemlje.[1]
Gotovo odmah po potpisivanju tog ugovora Iran je postao izložen propagandnim napadima kroz veliku većinu zapadnih medija pošto navodno želi razviti nuklearno oružje. Za razliku od Američke i Izraelske vlade koje su najupornije s tim medijskim napadima njihove obavještajne agencije i vojska se slaže da Iran nema niti ne razvija atomsku bombu. Bez obzira na analize CIA-e i Mossad-a još iz 2006. godine [2] koje se ponavljaju 2007 [3] i 2012 [4][5] da Iran ne razvija nuklearno oružje on je izložen propagandnom ratu i ekonomskim sankcijama zbog njegovog navodnog razvijanja. Strah povodom daljnjeg razvoja situacije po pitanju Iranskog nuklearnog programa to jest mogućnošću Izraelsko-Američkog napada na Izrael će rezultirati na proljeće 2012 javnom pobunom Mossad-a i vrha Izraelske vojske koji izlaze u javnost s jasnom porukom da Iran ne razvija nuklearnog oružje i osudom vlastite vlade koja vođena mesijanskim zanosom vodi državu u katastrofalni rat.[6][7]