Koptski jezik

Koptski jezik (ISO 639-3: cop), jedini član egipatske porodice jezika, porijeklom od staroegipatskog, kojim su se služili Kopti, potomci starih Egipćana koji nisu htjeli prihvatiti jezik i vjeru arapskih osvajača.

U Egiptu se, počevši od 4. vijeka, a posebno od druge polovice V stoljeća, nakon što se učvrstio monofizitizam, počela razvijati hrišćanska literatura na koptskom jeziku. Jezik se od vremena faraona razvijao, a pismo kojim se bilježio u kršćansko doba stvoreno je adaptacijom grčkog alfabeta.^[1]

Koptski jezik imao je šest dijalekata, koji negdje do 16. stoljeća, nestaju jedan za drugim prodorom muslimanskih Arapa, koji su im nametnuli arapski jezik. Od šest koptskih narječja četiri su se govorila u Gornjem a dva u Donjem Egiptu. Najznačajnija su sahidijsko (Gornji Egipat) i bohairijsko (Donji Egipat). Najpoznatiji su prijevodi Ivanova evanđelja i Djela apostolskih napisana na asjutskom dijalektu. Danas je bohairski dijalekt, liturgijski jezik egipatskih kršćana monofizita.

Koptski jezik potekao je iz starog egipatskog jezika te se, prilikom izučavanja, na temelju njega mogao rekonstruirati stoljećima zaboravljen jezik hijeroglifskih spomenika.

Ranohrišćanska koptska literatura je važna, osim ostaloga, i zbog starih prijevoda otačkih spisa, a od 20. vijeka posebno zbog izučavanja gnostičke literature (vidi Knjižnica Nag Hamadi). Egipat zemlja papyrosa, tu je teren gdje se često zbivaju nova otkrivanja starih rukopisa.^[1]

1. ↑ ^{1,0 1,1} Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)