Muslimansko osvajanje Sirije | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment Bizantsko-arapskih ratova i Muslimanskih osvajanja | |||||||||
| |||||||||
Sukobljene strane | |||||||||
Bizantsko Carstvo Gasanidsko Kraljevstvo |
Rašidunski Kalifat | ||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||
Heraklije Jabalah Ibn Al-Aiham Teodor Tritirije Vahan Vardan Toma Bukinator Gregorije |
Khalid ibn al-Walid Abu Ubaidah ibn al-Jarrah Amr ibn al-A'as Yazid ibn Abu Sufyan Shurahbil ibn Hassana |
Muslimansko osvajanje Sirije je naziv kojim se opisuju pohodi koje je arapski muslimanski Rašidunski Kalifat između 634. i 638. poduzeo protiv Bizantskog Carstva na području Levanta, odnosno tzv. Velike Sirije. Iako se Bizant nominalno smatrao velikom silom svog vremena, muslimani su već na samom početku, a što se najčešće pripisuje vojničkim sposobnostima Halid ibn Valida, postigli spektakularne uspjehe i osvojili Damask i izbili na obalu Mediterana. Nakon što je pokušaj bizantskog cara Heraklija da vrati izgubljene teritorije propao u odlučujućoj bitci kod Jarmuka 636. godine, Bizantinci su sve vrijeme bili u defanzivi te nisu mogli spriječiti muslimane da zauzmu cijelu Siriju, Armeniju, Palestinu (uključujući Jeruzalem) i istočne dijelove Male Azije. Muslimansko osvajanje Sirije je imalo značajne posljedice za dalju historiju islama, ali i kršćanstva; osim što je Kalifat preuzeo vlast nad izuzetno bogatim i ekonomskim razvijenim područjima, stekao je i bazu iz kojega će nastaviti širiti svoje teritorije, ali i islam, na zapad; za Bizant je gubitak tih teritorija, uključujući Svetu zemlju, predstavljao ekonomski i moralni udarac od kojeg se carstvo više nikada neće oporaviti.