Napad snaga Privremenog sovjeta na Grozni

Juriš snaga Privremenog sovjeta Čečenske Republike na Grozni
Segment Prvog čečenskog rata
Datum 26-27. novembar 1994 Lokacija Grozni, Čečenija Ishod odlučujuća pobjeda snaga Čečenske Republike Ičkerije
Sukobljene strane
Ruska Federacija Snage Privremenog sovjeta Čečenske Republike (protivnici Džohara Dudajeva) FSK	Čečenska Republika Ičkerija (pristaše Džohara Dudajeva)
Komandanti i vođe
Umar Avturhanov Bislan Gantamirov Ruslan Labazanov Said-Magomed Kakijev Mihail Kolesnikov[1] Genadij Žukov[2]	Aslan Mashadov Šamil Basajev
Snage
	nepoznato
Žrtve i gubici
500 poginulih[3], 50[2]-200[4] zarobljenih, 20[4]-23 tenka uništena[2], oko 20 tenkova zaplijenjeno[4]	nepoznati

Napad snaga Privremenog sovjeta na Grozni ili Novembarski napad na Grozni, također poznat i kao Bitka za Grozni u novembru 1994. godine, je bio oružani sukob koji se u novembru 1994. godine odigrao u Groznom, glavnom gradu Čečenije između snaga samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije odanih separatističkom predsjedniku Džoharu Dudajevu na jednoj, te snaga čečenske pro-ruske opozicije kojima je Rusija pružala obavještajnu, materijalnu i kadrovsku podršku. Predstavljao je pokušaj puča kojim se Dudajev nastojao svrgnuti, odnosno u Čečeniji uspostaviti pro-ruska vlast i tako okončati de facto nezavisnost koju je Čečenija uživala od raspada SSSR prije tri godine. Do njega je došlo nakon eksalacije sukoba između Dudajeva i suparničkih čečenskih vođa, među kojima se najviše isticao gradonačelnik Groznog Bislan Gantamirov, i koji su u ljeto 1993. osnovali paralelne organe vlasti poznate kao Privremeni sovjet Čečenske Republike. Ruska vlada se za zbivanja u Čečeniji, iako formalno nije priznavala njenu nezavisnost, počela ozbiljno zanimati tek u ljeto 1994. godine, te je tada počelo tajno pomaganje čečenske opozicije novcem, oružjem, a na kraju i aktivnim pripadnicima ruske vojske koji su se borili kao najamnici u njenim redovima. Razni čečenski vođe su prije toga pokušali zauzeti Grozni više puta - snage Ruslana Labazanova 24. augusta, te snage Bislana Gantamirova 16. oktobra. Za treći pokušaj je osiguran veliki broj tenkova sa ruskim posadama, kao i podrška jurišnih helikoptera. Oklopna kolona je čečensku granicu prešla 22. novembra; iako je u nekoliko navrata napadnuta od strane separatističkih snaga pri čemu je izgubljeno nekoliko tenkova, uspjela se do jutra 26. novembra probiti do samog Groznog. Međutim, u samom gradu je dočekao neočekivano žestoki i dobro organizirani otpor pod vodstvom Šamila Basajeva; u borbama, koje su bile posebno žestoke oko predsjedničke palače i sjedišta bivšeg KGB-a, pro-ruske snage su pretrpile strahovite gubitke koji se procjenjuju na nekoliko stotina poginulih i zarobljenih, a separatisti su uspjeli uništiti i zarobiti najveći broj neprijateljskih tenkova. Popodne sljedećeg dana su pro-ruske snage napustile Grozni. Ishod bitke je predstavljao ne samo veliku pobjedu separatista, nego i katastrofalan fijasko ruskog predsjednika Jeljcina. Separatisti su uspjeli zarobiti relativno veliki broj aktivnih ruskih vojnika te ih paradirati na televiziji, nakon čega je ruskoj vladi postalo nemoguće negirati umiješanost u čečenski sukob. Jeljcin je na te događaje reagirao 29. novembra slanjem ultimatuma čečenskim vlastima da "razoružaju sve paravojne formacije" i zaprijetio da će u suprotnom "uspostaviti ustavni poredak svim sredstvima". Nakon što je Dudajev odbio Jeljcinove zahtjeve, 10. decembra su ruske snage počele vojne akcije u samoj Čečeniji koje će kasnije postati poznate kao Prvi čečenski rat.

1. ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nije zadan tekst za reference po imenu Parad
2. ↑ ^{2,0 2,1 2,2} „Война в Чечне — Хроника войны”. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-31. Pristupljeno 2014-10-23. 
3. ↑ Nikolaй Grodnenskiй. Pervaя čečenskaя. — Minsk: FUAinform, 2007. — S. 282.
4. ↑ ^{4,0 4,1 4,2} Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nije zadan tekst za reference po imenu a