Orinoco Río Orinoco | |
---|---|
Lokacija | |
Države | ![]() ![]() |
Gradovi | Ciudad Bolívar, Ciudad Guayana |
Hidrografija | |
Izvor – aps. visina | Cerro Delgado-Chalbaud, Parima, na granici Brazila i Venecuele 1 047 m |
Ušće – aps. visina – vrsta | Atlantik Delta Amacuro 0 m delta |
Dužina | 2 740 [1] km |
Pritoke | Apure, Arauca, Atabapo, Caroni, Casiquiare, Caura, Guaviare, Meta, Ventuari, Santo Domingo, Tigre |
Hidrologija | |
Protok – srednji | 33 000 m³/s |
Sliv – površina | 948 000 [1] km² |
Ulijeva se u | Atlantik |
Transport | |
Plovnost | od delte do Ciudad Bolívara (oceanski brodovi) do Slapova Atures (riječni brodovi) |
Orinoco (španjolski: Río Orinoco) je jedna od najvećih rijeka u Južnoj Americi, duga 2 740 km.[1] Većinu svog toka teče kroz Venecuelu, osim dijela koji predstavlja granični pojas između Venecuele i Kolumbije. Orinoco na jeziku lokalnih indijanaca Guarauno znači mjesto za veslanje - odnosno, plovni put.[1]
Orinoco sa svojim pritokama predstavlja najsjeverniji od četiri glavna riječna sliva - Južne Amerike. On je sa zapada i sjevera obrubljen Andama, Gvajanskom visoravni na istoku, a sa juga slivom rijeke Amazone. Porječje Orinoca, kog zovu i Orinoquia pokriva ogromnu površinu od oko 948 000 km², a to je oko četiri petine Venezuele i jedna četvrtina Kolumbije.[1]
Većinu svog toka Orinoco teče kroz neprohodnu prašumu ili kroz visokotravnatu savanu u regiji Llanos, koja zauzima tri petine porječja Orinoca, sjeverno od rijeke Guaviare i zapadno od Donjeg Orinoca i Gvajanske visoravni.[1]Llanosu su ime dali Španjolci u 16. vijeku, on se već odavno koristi kao pasište za velika stada goveda. Od 1930. taj kraj se snažno razvija u jedno od najvažnijih industrijskih područja Južne Amerike.[1]