Otto von Bismarck | |
---|---|
![]() | |
Mandat 21. ožujka 1871. – 20. ožujka 1890. | |
Prethodnik | nitko |
Nasljednik | Leo von Caprivi |
Mandat 23. rujna 1862. – 1. siječnja 1873. | |
Prethodnik | Adolf zu Hohenlohe-Ingelfingen |
Nasljednik | Albrecht von Roon |
Mandat 9. studenoga 1873. – 20. ožujka 1890. | |
Prethodnik | Albrecht von Roon |
Nasljednik | Leo von Caprivi |
Rođenje | 1. travnja 1815. Schönhausen, Njemačka |
Smrt | 30. srpnja 1898. Friedrichsruhe, Njemačka |
Politička stranka | nijedna |
Supružnik | Johanna von Puttkamer |
Potpis
| |
![]() |
Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (1. 4. 1815. — 30. 7. 1898.) je njemački političar koji se smatra najvećim i najuticajnijim državnikom u njemačkoj i evropskoj historiji.[1][2]
Odrastao je u plemićkoj familiji i razvio konzervativne političke stavove, ali i politički talent. Godine 1862. je imenovan pruskim premijerom, odakle je svu svoju energiju uložio u projekt njemačkog ujedinjenja kojeg je namjeravao izvesti "krvi i željezom". Godine 1864. je zajedno s Austrijom vodio uspješni rat protiv Danske oko Schleswiga i Holsteina. Godine 1866. je pokrenuo rat protiv Austrije koji je završen velikom pobjedom i trajnom hegemonijom Pruske u Njemačkoj. Godine 1870. je tzv. emskom depešom isprovocirao rat Pruske i Francuske koji je završio francuskim porazom i proglašenjem Njemačkog carstva (tzv. Drugog Reicha) u okupiranom Versaillesu.
Nakon toga je Bismarck postao prvim kancelarom ujedinjene Njemačke i na tom položaju ostao do 1890. godine. Za njegova mandata je Njemačka dobila svoje prve kolonije, a sam je Bismarck pažljivo gradio sistem vojnih saveza s ciljem da spriječi Francusku u nastojanju da se osveti poraz u ratu. Također se istakao po tome što je, usprkos vlastitih konzervativnih uvjerenja, uveo sustav mirovinskog i socijalnog osiguranja.