Pravednost

Pravednost (grč. dikaiosýne, lat. iustitia) najviša vrlina koja se sastoji u međusobnom skladu ostalih - mudrosti, hrabrosti i ostalih i od svakog građanina u državi traži da ispunjava onu dužnost koja mu pripada, smatra Platon, a Ciceron taj princip kasnije prevodi kao 'svakome svoje' (suum cuique tribuere).

Pravednost bi također trebao biti najviši materijalni princip svakog prava koje na tom pojmu temelji što je uopće pravedno a u pravu is-pravno i u skladu s temeljnim pravnim normama. U teorijama prirodnog prava pravednost je izvor pozitivnog ili zakonskog prava, tako već kod Platona, i Aristotela u 'Nikomahovoj etici' iako za njega prirodno pravo nije vječno, makar je iznad zakonskog, on razlikuje:

• izjednačujuću pravednost (iustitia commutativa ili correctiva) koja uređuje odnose među pojedincima u razmjeni dobara i ugovorima izjednačuje ugovaratelje;
• diobenu pravednost (iustitia distributiva) u odnosu zajednice prema pojedincima koja svakome dodjeljuje prema zaslugama;
• tome neki dodaju i zakonsku pravednost (iustitia legalis) koja određuje odnos pojedinca prema zajednici s gledišta ostvarenja općeg ili zajedničkog dobra (bonum commune).

Sigurno se najveća teškoća sastoji u tome kako da se sadržajno pobliže odredi što kome zaista pripada 'po prirodi' ili zasluzi, jer se na tome oduijek temelji princip pravednog nagrađivanja i općeg priznanja pojedinačnih zasluga. No kao izvjesni 'korektiv' pozitivnog prava pravednost ostaje nezamjenjiva instancija filozofije prava i politike.