Progresivna evolucija ili ortogeneza je filogenetska transformacija koju ne prati morfološko-anatomsko i fiziološko pojednostavljivanje općeg plana građe organizama.[1] U toku ovakve evolucije hronološki mlađe skupine organizama (najmanje) isti ili viši stupanj složenosti općeg plana građe u odnosu na predačke. Progresivna evolucija se realizira putem anageneze (aromorfoze) i alogeneze i razvijenjem mogućih alomorfoza, tj. idioadaptacijom.[2][3][4][5]
Autogeneza je posebna verzija ortogeneze, koja u osnovi ima abiogenezu (hipoteza da je nastanak svake vrste uzrokovana vlastitomm spontanom generacijom).
Kriterij | Darvinizam | Ortogeneza | Lamarkizam |
Mehanizam |
Kratkoročna prirodna selekcija slučajnih genetičkih varijacija, nije vodeća i nije, sama po sebi, odredište. Obrane karakteristike su adaptivne i nasljedne; one imaju neophodnu adaptivnu vrijednost za preživljavanje u datim životnim uvjetima |
Suštinska snaga do savršenstva; prirodna selekcija je nevažna. Rezultirajuće karakteristike mogu biti potpuno neadaptivne. | Suštinska snaga do savršenstva i nasljeđivanja stečenih karakteristika (oba Lamarckova načela); prirodna selekcija se uključuje kasnije. |
---|---|---|---|
Zajednički preci | Nove vrste nastaju na osnovu bioraznolikosti. | Odbacije se biodiverzitet ili dugo kao nevažne; abiogeneza novih vrsta rezultat je paralelne evolucije. | Zavisno od citiranog izvora. I prije Darwina je pokazano da neke vrste imaju zajedničkog pretka, ali u odsustvu mehanizma neki i dalje odbacuju tu ideju. |
Status | U modernizovanom obliku evolucijskih teorija nastaje neodarvinizam. | Pobija Darwinovo Porijeklo vrsta i neodarvinizam. | Nestao nakon Porijekla vrsta, iako je prikazani mehanizam prvi put opovrgnuo neodarvinizam. |