.jpg)
Pulske fortifikacije ili fortifikacijski sustav Pule nastao je radi zaštite središnje ratne luke austro-ugarske ratne mornarice. Ovaj se jedinstveni sustav obrane započeo graditi već od prve polovice 19. vijeka, a razvijan je kroz sljedećih stotinu godina. Obrambeni sustav zauzimao je, naravno, puno veću površinu od samog grada te je strateški razmješten unutar Obalnog sektora Pula (njem. Küstenabschnitt Pola), koji je obuhvaćao čitavu južnu Istru, odnosno područje Puljštine.
Austrougarska ratna mornarica (njem. K.u.K. Kriegsmarine) podijelila je područje krunske zemlje Austrijskog primorja (njem. Österreichisches Küstenland) na nekoliko obalnih sektora (Küstenabschnitt). Obalni sektor Pula sa sjeverozapada graničio je s Obalnim sektorom Rovinj (njem. Küstenabschnitt Rovigno), a sa sjeveroistoka Obalnim sektorom Labin (njem. Küstenabschnitt Albona). Granica Obalnog sektora Pula polazila je linijom koja spaja luke Veštar (jugoistočno od Rovinja), selo Burići (južno od Kanfanara), Foli (sjeveroistočno od Svetvinčenta), Orihi, spuštajući se južno i prolazeći zapadno od Manjadvorci, istočno od Krnice sve do rta, odnosno uvale Kaval. Područje se stoga prostiralo na sjeveru do Barbarige i uvale sv. Jakova, na zapadu je obuhvaćalo otoke Brijuni, na jugu se protezalo do Premanturske punte, a na istoku do Šišana, Valture i Kavrana.
Sam obalni sektor bio je podijeljen u 16 obrambenih okruga (njem. Verteidigungsbezirk) koji su se od centra pulske luke spiralno udesno širili na ovom području. Okruzi su pratili obrambene fortifikacijske prstenove oko Pule koja je sa svojim zaljevom, pretvorenim početkom 20. vijeka u prostranu luku, te izgrađenim snažnim sustavom modernih fortifikacija, tijekom 1. svjetskog rata postala utvrđeni grad, jedan od najbolje branjenih gradova Europe.
Od tri glavna obrambena fortifikacijska prstena Pule, dva su se nalazila na području samog grada dok se treći prostirao širom okolicom. Prvi, unutarnji obrambeni fortifikacijski prsten branio je najjužnije područje pulske luke (Obrambeni okrug I), a nalazio se istočno od centra grada na granici Obrambenog okruga I te (od sjevera prema jugu) okrugova IIIa, IV, V i VI. Drugi, srednji obrambeni fortifikacijski prsten pokrivao je unutarnji prsten i njegovo zaleđe prateći otprilike današnju administrativnu granicu Grada Pule. Nalazio se u i na granicama okrugova II, IIIa, IV, V, Va i Vb. Najveći treći, vanjski obrambeni fortifikacijski prsten polazio je od Malog Brijuna (tal. Brioni Minor) na zapadu preko Vodnjana na sjeveru sve do Valture na istoku, obuhvaćajući okrugove (od zapada prema istoku) VIII, XI, XII, XIII, XIV, XV i XVI. Ovaj vanjski prsten pulskih fortifikacija obuhvaća površinu od 40 tisuća hektara.
Uz ove obrambene okrugove i prstenove nalazio se i izdvojeni Obrambeni okrug IX koji je na sjeverozapadu obuhvaćao širi prostor Barbarige, štiteći ulaz u Fažanski kanal.
U razdoblju od 1813. do 1918. Austrougarska monarhija u Puli je podigla 26 odlično očuvanih velebnih utvrda, 8 topničkih bitnica, šezdesetak baterija, rovove, podzemne tunele itd. Lokalna legenda kaže kako su pulske utvrde bile sve međusobno povezane mrežom podzemnih tunela, a posebno je napeta legenda da je utvrda Maria Luisa na Muzilu povezana s Brijunima, ispod mora. U skladu s tadašnjim oružjem utvrde su građene kako bi odoljele svakom napadu. Bile su većinom kružne ili prstenaste kako bi se granate od njih odbijale. Svaka je utvrda na odličnoj poziciji. Većinom su to vidikovci s pogledom kakav se rijetko doživi. Tako su na Velom Brijunu Austrijanci izgradili čak četiri utvrde, a na Malom Brijunu vjerojatno je najveća, najvažnija i najjužnija točka obrane Austrougarske monarhije – utvrda Minor.