Renesansni humanizam

Renesansa
"Atenska škola", Rafael, 1509–1511
Teme
Humanizam Istraživanje Arhitektura Ples Umjetnost Književnost Muzika Filozofija Nauka Tehnologija Ratovanje
Regije
Italija Engleska Francuska Njemačka Poljska Portugal Španija Škotska Sjeverna Evropa Nizozemske zemlje
p r u

Renesansni humanizam je istraživanje klasične antike, prvo u Italiji, a potom se proširivši širom Zapadne Evrope u 14., 15. i 16. vijeku. Pojam renesansni humanizam je savremen za taj period — renesansni (rinascimento - "preporod") i "humanistički" (iz čega postoji moderni humanizam; također renesansni humanizam kako bi ga se razlikovalo od kasnijih razvoja koji se grupišu kao humanizam).^[1]

Renesansni humanizam bio je odgovor na utilitaristički pristup i ono što se kasnije opisivalo kao "uska pedantnost" koja se povezuje sa srednjovjekovnom skolastika.^[2] Humanisti su nastojali stvoriti građanstvo sposobno za govor i pisanje sa elokventnošću i jasnoćom i stoga sposobno da se uključi u građanski život svojih zajednica i da navede druge na moralne i razborite radnje. To se trebalo postići studiranjem "studia humanitatis", danas poznatih kao humanističke nauke: gramatika, retorika, historija, poezija i moralna filozofija.

Prema jednom učenjaku tog pokreta,

Rani talijanski humanizam, koji je na mnoge načine nastavio gramatičku i retoričku tradiciju srednjeg vijeka, nije samo pružio starom Trivijumu novo i ambicioznije ime (Studia humanitatis) već je i povećao njegov stvarni obim, sadržaj i značaj u kurikulumu škola i univerziteta i u svom obimnom književnom stvaralaštvu. Studia humanitatis isključivala je logiku, ali su dodali tradicionalnoj gramatici i retorici ne samo historiju, grčki i moralnu filozofiju već su stvarali i poeziju, nekadašnjeg nastavka gramatike i retorike, najvažnijeg člana čitave grupe.^[3]

Humanizam je bio prožimajuć kulturni manir, a ne program malene elite, program za oživljavanju kulturnog naslijeđa, književnog naslijeđa i moralne filozofije klasične antike. Važni centri humanizma postojali su u Firenci, Napulju, Rimu, Veneciji, Genovi, Mantovi, Ferrari i Urbinu.

1. ↑ Pojam la rinascita (preporod) se, međutim, prvi put pojavio u svojem širem smislu u djelu Giorgija Vasarija Vite de' più eccellenti architetti, pittori, et scultori Italiani (Životi umjetnika, 1550, revidirana 1568) Panofsky, Erwin. Renaissance and Renascences in Western Art, New York: Harper and Row, 1960. "Pojam umanista koristio se u talijanskom akademskom slengu petnaestog vijeka kao opis učitelja ili studenta klasične književnosti i umjetnosti povezane s njom, uključujući i retoriku. Engleski ekvivalent "humaniste" javlja se u kasnom šesnaestom vijeku sa sličnim značenjem. Tek u devetnaestom vijeku, međutim, i vjerojatno po prvi put u Njemačkoj 1809. se taj pridjev preobražava u imenicu: humanizam, koji predstavlja posvećenost književnosti antičke Grčke i Rima i ljudskim vrijednostima koje se mogu izvući iz njih" Nicholas Mann "The Origins of Humanism", Cambridge Companion to Humanism, Jill Kraye, urednik [Cambridge University Press, 1996], str. 1–2). Pojam "srednji vijek" za prethodni period koji odvaja klasičnu antiku od njenog "preporoda" prvi se put javlja u latinskom 1469. kao media tempestas.
2. ↑ Craig W. Kallendorf, uvod u Humanističke obrazovne rasprave, uredio i preveo Craig W. Kallendorf (Cambridge, Massachusetts i London Engleska: The I Tatti Renaissance Library, 2002) str. vii.
3. ↑ Paul Oskar Kristeller, Renaissance Thought II: Papers on Humanism and the Arts (New York: Harper Torchbooks, 1965), str. 178. Vidjeti i Kristellerovu Renaissance Thought I, "Humanism and Scholasticism In the Italian Renaissance", Byzantion 17 (1944–45), str. 346–74. Ponovo tiskano u Renaissance Thought (New York: Harper Torchbooks), 1961.