Jugoslavija je tokom drugog svetskog rata bila priznata od strane Saveznika, iako je bila okupirana i podeljena od sila Osovine.
U Londonu je sve vreme rata boravila jugoslovenska vlada u izbeglištvu. Jugoslovenska vlada je od početka pružala podršku Mihailoviću i pokazivala neprijateljstvo prema Titu, koga su smatrali opasnim revolucionarnim pobunjenikom.[1]
Zapadni Saveznici su u početku podržali četnike kao glavnu silu otpora u okupiranoj Jugoslaviji, ali nakon što su uvideli da su ih Partizani izdali i naglo uzeli teritorije, i da, uvidom, imaju mnogo veću moć i snagu zbog toga, oni su svoju podršku krajem 1943. preusmerili partizanima.
Četničko-partizanski sukob na tlu Jugoslavije nije mogao ostati internog karaktera, jer su Britanci u početku podržavali Mihailovića, a Sovjetski Savez tajno KPJ. No, sovjetska vlada tokom rata nije želela da zbog partizana u Jugoslaviji zaoštrava odnose sa Velikom Britanijom, koja je bila patron suparničke strane, četnika.[2] Sovjetska vojna misija je došla kod Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije tek nakon britanske misije i punog savezničkog priznanja u Teheranu.
Iako je Kominterna suspendovala socijalnu revoluciju do poraza fašizma, jugoslovenski komunisti su vodili borbu za smenu starog poretka u okviru strategije narodnooslobodilačke borbe protiv okupatora i njegovih saradnika.[2]
Pred kraj rata, Saveznici su uspeli da pristaju da pomognu da Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije bude priznata od starog režima. Demokratska Federativna Jugoslavija je sačuvala međunarodni kontinuitet, putem formiranja privremene vlade i ulaska u Ujedinjene narode u svojstvu osnivača.