Isusovo pogubljenje je događaj koji se zbio u 1. vijeku a tokom koga je Isus uhapšen, suđen te bičevan i konačno pogubljen razapinjanjem na križ. Svi se ti događaji zajedno nazivaju pasija ili stradanje Isusovo.
Isus je pogubljen po naređenju Pontija Pilata, prefekta rimske provincije Judeje (od 26. do 36. godine). Umro je razapet na krstu, što je bio jeziv i ponižavajući način kojim su Rimljani kažnjavali pobunjenike.[1] Optužba protiv Isusa (buntovnik, "kralj Jevreja") i njegovo pogubljenje bili su tipično rimski. Rimske vlasti, stalno pripravni da primete i najmanji nagoveštaj rovarenja, surovo su ugušivale sve pokušaje antidržavne aktivnosti.[2]
Isusovo razapinjanje je opisano u sva četiri evanđelja, kao i u nekim historijskim tekstovima Isusovih suvremenika, zbog čega se smatra stvarnim, historijski dokumentiranim događajem. Hrišćanska tradicija prikazuje da je Isus pogubljen na zahtev jevrejskih starešina, koji su njegovo učenje smatrali bogohulnim. Istorijski, izgleda da je Isus pogubljen kao potencijalni uzročnik nereda.[3][4][5] Pošto su jevanđeljski opisi Isusovog hvatanja, suđenja i pogubljenja prožeti hrišćanskom teologijom, može se reći da je za istoričara gotovo nemoguće da rekonstruiše šta se zaista desilo.[6] Jedno jeste sigurno, a to je činjenica da je razapinjanje na krst rimski način pogubljenja.[6]
U kršćanskoj teologiji, Isusovo iskupljivačko mučeništvo i smrt predstavljaju temelj doktrine o spasenju. Kršćani u Isusu vide Mesiju i smatraju da je njegova smrt bila nužna za oprost grijeha, na čemu se temelji doktrina o okajanju. Naučnici dovode u pitanje da li je Isus gledao na svoju smrt kao na žrtvu za iskupljenje grehova čovečanstva.[6] Čak i da je sebe smatrao mesijom (u šta mnogi koji se bave ovom problematikom sumnjaju), u judaizmu se nikada nije pominjalo da će mesija svojom smrću spasti ljude od greha.[6]
<ref>
; nije zadan tekst za reference po imenu Kembridž
<ref>
; nije zadan tekst za reference po imenu Enciklopedija živih religija