Sporazum iz Waitangija | |||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
![]() Jedna od preživjelih kopija sporazuma | |||||||||||
Generalno | |||||||||||
Tip sporazuma | sporazum | ||||||||||
Jezici | engleski, maorski | ||||||||||
Potpisnica | 500+ | ||||||||||
Potpisivanje | 6. veljače 1840.![]() | ||||||||||
Stranke | |||||||||||
|
Sporazum iz Waitangija (engleski: Treaty of Waitangi; maorski: Tiriti o Waitangi) je sporazum kojeg su 6. veljače 1840. godine potpisali predstavnici britanske Krune i brojni maorski poglavice sa Sjevernog otoka na Novom Zelandu. Posljedica sporazuma bilo je proglašenje britanskog suvereniteta nad Novim Zelandom, što je u svibnju 1840. godine uradio guverner William Hobson.
Sporazum je uspostavio funkciju guvernera Novog Zelanda, priznao je vlasništvo Maora nad njihovom zemljom, šumama i ostalim posjedima te ime je dao status subjekata Britanskog Imperija. Zauzvrat, Maori su predali Novi Zeland kraljici Victoriji, davši njezinoj vladi ekskluzivno pravo pri kupovini zemljišta.[1] Sporazum je sastavljen i potpisan u dva primjerka, jednom na engleskom i jednom na maorskom, međutim te se verzije toliko razlikuju da i danas ostaje nejasno što su dvije strane zapravo ispregovarale. Iz britanskog kuta gledišta, sporazum je Ujedinjenom Kraljevstvu dao suverenitet nad Novim Zelandom, a njihovom guverneru pravo da vlada na otoku. Maori, s druge strane, vjeruju kako su Britaniji cesijom predali pravo vladavine u zamjenu za zaštitu, bez odricanja od prava na upravljanje vlastitom politikom.[2] Nakon inicijalnog potpisivanja, kopije sporazuma su nošene po Novom Zelandu kako bi i drugi plemenski vođe potpisali i pristupili istom.[3] Danas postoji ukupno devet kopija sporazuma, uključujući i originalni, potpisan 6. veljače 1840. godine.[4] Sporazum je potpisalo između 530 i 540 Maora, a najmanje 13 potpisnika bile su žene.[5][6][7][8]
Sporazum je ponovo postao aktualan tokom 1970-ih, posebice u kontekstu tada aktualne problematike oko statusa Maora, mahom u vezi s pitanjem vlasništva nad zemljom.[9] Maori su se pozivali na sporazum u sporovima oko gubitka zemljišta i nejednakog tretmana od strane države, imavši pritom različit uspjeh. Maori su već krajem 1960-ih počeli ukazivati na brojna kršenja sporazuma, što je potaklo povjesničare da sve više naglašavaju problem različitih verzija sporazuma.[10] Sve ovo je 1975. godine dovelo do uspostave Waitangijskog tribunala, trajne komisije koja je zadužena za istraživanje i predlaganje rješanja sporova oko kršenja izvornog sporazuma od strane Krune ili njezinih predstavnika.
Gotovo 150 godina nakon izvornog potpisivanja, vlada je dokumentu pokušala dati sudsku i moralnu snagu definiranjem nove verzije dokumenta koja bi sadržavala "duh" sporazuma, a koja je realizirana kroz načela sporazuma iz Waitangija. Taj je pokušaj bio samo djelomično uspješan i demonstrirao je kako je izvorni sporazum bio preslab i nedovoljno jasan da bi ga se koristilo kao državotvorni dokument.[11]
Ipak, danas se sporazum uglavnom smatra osnivačkim po pitanju nastanka novozelandske države te čini sastavni dio novozelandskog Ustava. Unatoč tomu, oko njega se i dalje vode žestoke debate i on ostaje predmet spora kako među Maorima, tako i među nemaorskim stanovništvom na Novom Zelandu. Mnogi Maori smatraju kako Kruna nije ispunila svoje obveze prema sporazumu te su pred stalnim tribunalom prezentirali dokaze u korist toga. S druge strane, neki predstavnici nemaorskog stanovništva su sugerirali kako Maori nastoje zloupotrijebiti sporazum kako bi ostvarili specijalne privilegije.[12][13] Kruna, s druge strane, nije obvezna postupati prema prijedlozima tribunala, međutim u mnogim je slučajevima priznala kršenja sporazuma i, na ovaj ili onaj način, nadoknadila štetu. Te naknade se danas broje u ukupnom iznosu od nekoliko stotina milijuna dolara u dobrima i novcu, ali i brojnim formalnim isprikama.
Datum sporazuma se od 1974. godine slavi kao Waitangi Day, koji ima status državnog praznika.