Srednjovekovna filozofija je filozofija koja se razvijala u oblastima Sredozemlja, Evrope i Bliskog istoka tokom srednjovekovnog perioda (približno od 5. do 15. veka). Ovaj pojam obuhvata hrišćansku, islamsku i judejsku filozofiju.
Srednjovekovna filozofija se razvila iz potrebe tumačenja objavljenih verskih dogmi, s jedne strane, i pod uticajem ponovno otkrivene antičke filozofije, s druge.[1] Filozofija se u srednjem veku uglavnom smatrala „sluškinjom teologije“ (latinski: ancilla theologiae), a filozofi su mahom bili teolozi i sveštenici.[1] Preovlađujuće teme srednjovekovne filozofije bile su odnos vere i razuma, predodređenja i slobode volje, dometi i ograničenja ljudske spoznaje, problem univerzalija i dokazi postojanja Boga.