Dizajn nukleinskih kiselina

Dizajn nukleinskih kiselina se može koristiti da se formiraju kompleksi nukleinskih kiselina sa komplikovanom sekundarnim strukturama kao što je ovaj spoj.[1]

Dizajn nukleinskih kiselina je proces generisanja skupa nukleinskih kiselina koje formiraju željenu konformaciju. Dizajn nukleinskih kiselina je centralno polje DNK nanotehnologije i DNK računarstva.[2] Dizajn je neophodan jer postoji mnoštvo sekvenci nukleinskih kiselina koje će formirati datu sekundarnu strukturu, ali će većina njih imati dodatne neželjene interakcije koje se moraju izbeći. Pored toga postoji mnoštvo tercijarnih strukturnih razmatranja koja utiču na izbor sekundarne strukture datog dizajna.[3][4]

Dizajn nukleinskih kiselina ima slične ciljeve sa dizajnom proteina: u oba procesa, sekvenca monomera se racionalno dizajnira da bi se savila na željeni način i da bi se izbegle neželjene konformacije. Dizajn nukleinskih kiselina je znatno računski jednostavniji problem, usled jednostavnosti pravila uparivanja baza, te jednostavni heuristički metodi proizvode eksperimentalno robustne dizajne. Za rad većine računarskih modela za savijanje proteina je neophodan templet tercijarne strukture, dok se dizajn nukleinskih kiselina može izvoditi uglavnom na nivou sekundarne strukture. Strukture nukleinskih kiselina su znatno manje raznovrsne od proteina u pogledu njihove funkcionalnosti.[2][5]

Dizajn nukleinskih kiselina se može smatrati inverznim procesom od predviđanja strukture nukleinskih kiselina. U predviđanju strukture ona se određuje polazeći od poznate sekvence, dok se u dizajnu nukleinske kiseline, sekvenca generiše tako da formira željenu strukturu.[2]

  1. ^ Mao, Chengde (2004). „The Emergence of Complexity: Lessons from DNA”. PLoS Biology. 2 (12): 2036—2038. ISSN 1544-9173. PMC 535573Слободан приступ. PMID 15597116. doi:10.1371/journal.pbio.0020431. 
  2. ^ а б в Dirks, Robert M.; Lin, Milo; Winfree, Erik & Pierce, Niles A. (2004). „Paradigms for computational nucleic acid design”. Nucleic Acids Research. 32 (4): 1392—1403. PMC 390280Слободан приступ. PMID 14990744. doi:10.1093/nar/gkh291. 
  3. ^ Seeman, N (1982). „Nucleic acid junctions and lattices”. Journal of Theoretical Biology. 99 (2): 237—47. PMID 6188926. doi:10.1016/0022-5193(82)90002-9. 
  4. ^ Sherman, W; Seeman, N (2006). „Design of Minimally Strained Nucleic Acid Nanotubes”. Biophysical Journal. 90 (12): 4546—57. Bibcode:2006BpJ....90.4546S. PMC 1471877Слободан приступ. PMID 16581842. doi:10.1529/biophysj.105.080390. 
  5. ^ Brenneman, Arwen; Condon, Anne (2002). „Strand design for biomolecular computation”. Theoretical Computer Science. 287: 39. doi:10.1016/S0304-3975(02)00135-4. 

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Nelliwinne